„To nije moje. To je njihovo. I vaše. I svih koji pamte da budućnost deteta ne sme zavisiti od toga šta ima u rancu… ili šta mu nedostaje.”

„To nije moje. To je njihovo. I vaše. I svih koji pamte da budućnost deteta ne sme zavisiti od toga šta ima u rancu… ili šta mu nedostaje.”

Zovem se Zorica, imam sedamdeset tri godine i živim sama u malom stanu na Novom Beogradu. Ova priča počinje u gradskoj biblioteci, među decom koja nemaju ni osnovna sredstva za učenje, i mojom borbom da im, uz pomoć komšija, obezbedim ono što im je potrebno. Kroz male pobede i velike sumnje, otkrivam snagu zajedništva i postavljam pitanje: da li je dovoljno što pokušavamo, ili je vreme da tražimo više od društva?