Nedelja u znaku porodičnih tenzija
„Jelena, molim te, dodaj mi so,“ rekla sam tiho, pokušavajući da izbegnem njen pogled dok smo sedeli za stolom. Nedelja je ujutro, a sunce je tek počelo da se probija kroz oblake, ali atmosfera u kuhinji bila je daleko od svetle i tople. Nikola je sedeo preko puta mene, još uvek pospan i nesvestan napetosti koja je visila u vazduhu.
Jelena je podigla obrve i uzdahnula pre nego što mi je pružila so. „Znaš, Ana, nekada si mogla da se setiš da staviš so na sto pre nego što svi sednemo,“ rekla je hladno, kao da je to bila najvažnija stvar na svetu.
„Izvini, Jelena,“ odgovorila sam, pokušavajući da zadržim miran ton. „Bila sam zauzeta pripremom ostalih jela.“
Nikola je podigao pogled sa svog tanjira, ali nije rekao ništa. Znao je da se ne isplati mešati u razgovore između mene i njegove majke. Njegova tišina me je ponekad nervirala više od Jeleninih prigovora.
„Nikola, dragi, jesi li siguran da ti je ovo dovoljno?“ upitala ga je Jelena, gledajući ga kao da je još uvek dete koje treba njenu brigu.
„Mama, dobro sam,“ odgovorio je Nikola kratko, vraćajući se svom doručku.
Pokušala sam da promenim temu razgovora kako bih izbegla dalju napetost. „Kako su tvoji prijatelji iz kluba, Nikola? Da li ste planirali neku novu utakmicu?“
Nikola je slegnuo ramenima. „Nismo još ništa dogovorili. Možda sledeće nedelje.“
Jelena je prekinula naš razgovor svojim oštrim glasom. „Ana, znaš li da Nikola treba da se fokusira na posao? Ove igre su gubljenje vremena.“
Osmehnula sam se prisilno. „Znam, Jelena. Ali mislim da je važno da ima malo vremena za sebe i svoje hobije.“
„Hobiji su za ljude koji nemaju obaveze,“ odbrusila je Jelena.
Osetila sam kako mi se ruke tresu ispod stola. Svaki put kada smo imali ovakve razgovore, osećala sam se kao da hodam po tankom ledu. Jelena nikada nije bila zadovoljna ničim što sam radila ili govorila.
„Ana, možda bi trebalo da razmisliš o tome kako vodiš domaćinstvo,“ nastavila je Jelena. „Nekada su žene znale kako da održe kuću urednom i porodicu srećnom.“
„Trudim se najbolje što mogu,“ odgovorila sam tiho, osećajući kako mi glas podrhtava.
Nikola je konačno podigao pogled i rekao: „Mama, Ana radi odličan posao. Molim te, prestani s tim.“ Njegove reči su bile kao melem na ranu, ali nisam mogla da se otmem osećaju da ih je izgovorio samo zato što je video koliko sam uzrujana.
Jelena je uzdahnula i slegla ramenima. „Samo želim najbolje za vas oboje,“ rekla je tonom koji nije zvučao nimalo iskreno.
Doručak se nastavio u tišini, a ja sam osećala kako mi srce ubrzano kuca. Pitala sam se koliko dugo ću moći da izdržim ovakve nedelje bez pucanja.
Kada smo konačno završili sa jelom, Nikola i ja smo počeli da čistimo sto dok je Jelena otišla u dnevnu sobu. „Izvini zbog nje,“ rekao je Nikola tiho dok smo prali sudove.
„Nije tvoja krivica,“ odgovorila sam, pokušavajući da zadržim suze koje su mi navirale na oči.
„Znam da nije lako,“ rekao je Nikola i stavio ruku na moje rame.
„Samo bih volela da me ponekad podržiš pred njom,“ priznala sam.
Nikola je klimnuo glavom. „Pokušaću više,“ obećao je.
Dok smo završavali sa čišćenjem, razmišljala sam o tome koliko će još ovakvih nedelja biti pre nego što nešto promenimo. Da li će ikada doći dan kada će Jelena prestati sa svojim kritikama? Ili će Nikola konačno stati uz mene kada mi bude najpotrebnije?
Možda jednog dana… Ali do tada, ostaje mi samo nada.