Sa Ljubavlju za Tebe… Za Mene…
Znoj mi je curio niz slepoočnice dok sam peglala Milanove košulje. Pegla je šištala po pamučnoj tkanini, a ja sam brojala sekunde do kraja ove večernje rutine. Napolju je još uvek bilo vruće, iako je sunce već zašlo iza zgrada na Novom Beogradu. U stanu se osećao miris deterdženta i vrućeg gvožđa.
Telefon je zazvonio prvi put, kratko i oštro, kao da me opominje. Nisam se javljala. Drugi put je zvonjava bila duža, upornija. Ostavila sam peglu, obrisala ruku o bok i pogledala ekran: „Maja“. Srce mi je preskočilo. Moja sestra nikad ne zove ovako kasno, osim ako nije nešto hitno.
„Halo?“
„Evo, izvini što zovem ovako kasno… Jesi li sama?“
Pogledala sam prema vratima spavaće sobe. Milan je gledao televizor, ćerka Anđela je već spavala.
„Jesam, reci.“
Maja je ćutala nekoliko sekundi. „Evo… Ne znam kako da ti kažem… Videla sam Milana danas u gradu. Bio je sa nekom ženom. Držali su se za ruke.“
U stomaku mi se stvorila ledena kugla. Zatvorila sam oči i pokušala da udahnem duboko.
„Sigurna si?“
„Evo, izvini… Nisam htela da ti kvarim veče, ali… Izgledali su blisko. Nisam htela da verujem.“
Prekinula sam vezu bez reči. Ruke su mi drhtale dok sam vraćala telefon na sto. U glavi mi je odzvanjalo: „Držali su se za ruke.“
Milan se pojavio na vratima.
„Ko te zvao?“
„Maja.“
„Šta hoće sad ona?“
„Ništa… Samo da pita kako smo.“
Pogledao me je onim svojim umornim očima, kao da zna da nešto nije u redu, ali nema snage da pita više. Vratio se u sobu.
Te noći nisam spavala. Gledala sam u plafon i slušala kako Milan diše pored mene. Svaka njegova reč iz prošlih meseci prolazila mi je kroz glavu: „Kasnim zbog posla“, „Sastanak sa klijentima“, „Ne čekaj me za večeru.“
Sutradan sam skuvala kafu i sela za sto dok je Milan doručkovao.
„Jesi li dobro?“ pitao je.
„Jesam.“
„Izgledaš umorno.“
„Nisam spavala.“
Pogledao me je preko šolje, ali ništa nije rekao.
Tog dana sam odlučila da ga pratim. Osećala sam se kao lik iz loše serije, ali nisam imala izbora. U 16h Milan je izašao iz firme na Zelenom vencu i krenuo prema Terazijama. Pratila sam ga sa druge strane ulice, srce mi je tuklo kao ludo. Kod hotela „Moskva“ čekala ga je žena — crna kosa, visoke štikle, crveni kaput. Zagrlili su se.
Stajala sam ukopana dok su odlazili zajedno niz ulicu. Nisam plakala. Samo sam osećala prazninu.
Vratila sam se kući pre njega. Anđela me pitala: „Mama, što si tužna?“
„Nisam, dušo. Samo sam umorna.“
Kad se Milan vratio, večerao je u tišini. Nisam mogla više da izdržim.
„S kim si bio danas?“
Podigao je pogled sa tanjira.
„Sa kolegom iz firme.“
„Nemoj da lažeš.“
Ćutao je nekoliko sekundi, pa slegnuo ramenima.
„Nije ono što misliš.“
„Šta nije? Da li si zaljubljen u nju?“
Nije odgovorio.
Te noći smo prvi put spavali odvojeno. On u dnevnoj sobi, ja sa Anđelom.
Prolazile su nedelje u kojima smo živeli kao stranci pod istim krovom. Milan se trudio oko Anđele, ali mene nije ni pogledao. Ja sam radila dva posla — pre podne u školi kao nastavnica srpskog, popodne privatni časovi kod kuće — samo da ne mislim.
Maja me zvala svaki dan.
„Ne možeš ovako zauvek“, govorila mi je.
Ali nisam znala šta drugo da radim. Razvod? Kako ću sama sa detetom? Kako ću platiti stan? Šta će reći roditelji? U našem kraju razvod je još uvek sramota.
Jednog dana Anđela je došla iz škole uplakana.
„Mama, deca kažu da tata ima drugu ženu i da će nas ostaviti.“
Zagrlila sam je čvrsto.
„Neće nas ostaviti, dušo. Tata te voli.“
Ali nisam bila sigurna ni u šta više.
Milan i ja smo sedeli za stolom dok je Anđela spavala.
„Moramo da razgovaramo“, rekla sam tiho.
On je ćutao.
„Ne mogu više ovako. Ili ćemo pokušati da spasimo brak ili ćemo se razvesti.“
Pogledao me je prvi put posle mesec dana pravo u oči.
„Ne znam šta hoću“, rekao je slomljenim glasom.
Osećala sam bes i tugu istovremeno.
„Znaš li koliko si nas povredio? Znaš li kako Anđela pati?“
Slegnuo je ramenima i otišao iz stana bez reči.
Te noći nisam plakala. Samo sam sedela na podu kuhinje i gledala kroz prozor u mrak grada koji nikad ne spava.
Prolazili su meseci. Milan se povremeno vraćao kući, donosio poklone Anđeli, ali između nas više nije bilo ničega osim tišine i gorčine. Roditelji su me pritiskali: „Moraš da oprostiš zbog deteta“, „Svaka žena to preživi“, „Brak nije bajka“.
Ali ja više nisam mogla da živim laž.
Jednog jutra skupila sam hrabrost i rekla Milanu:
„Hoću razvod.“
Pogledao me je kao da me vidi prvi put.
„Stvarno to želiš?“
„Želim slobodu. Za sebe i za Anđelu.“
Nije protestovao. Samo je otišao i ostavio ključeve na stolu.
Prvi dani nakon njegovog odlaska bili su najteži u mom životu. Anđela nije govorila sa mnom danima. Roditelji su dolazili svaki vikend i pokušavali da me ubede da promenim odluku.
Ali ja sam po prvi put osećala mir. Nije bilo više laži, nema više iščekivanja njegovih poruka ili pogleda preko ramena.
Počela sam ponovo da dišem. Vraćala sam se sebi — onoj Evi koja voli knjige, šetnje po Kalemegdanu sa ćerkom, kafu sa Majom na Zemunskom keju.
Jednog dana Anđela mi je prišla dok smo šetale:
„Mama, jesi li sada srećna?“
Zagrlila sam je i zaplakala prvi put pred njom.
„Jesam, dušo. Sada jesam.“
Ali ponekad noću još uvek ležim budna i pitam se: Da li sam mogla nešto drugačije? Da li ljubav može da preživi izdaju ili je bolje pustiti sve što boli?