Mačak koji je spavao sa njom i gurao me šapama: Priča o ljubomori, porodici i malim bitkama
„Opet si ga pustila u krevet!“ – promrmljao sam kroz zube, gledajući kako se Žuća, naš debeli narandžasti mačak, sklupčao uz Marinu i gurnuo me šapom pravo u rebra. Bilo je tri ujutru, a ja sam već treći put te noći pokušavao da pronađem mesto na svom jastuku. Marina se samo nasmešila u polusnu i još jače privukla Žuću uz sebe.
„Pusti ga, Savo, vidiš da mu je hladno.“
„Meni nije hladno?“ – pokušao sam da se našalim, ali niko nije slušao. Mačak je zadovoljno preo, a ja sam se osećao kao višak u sopstvenom braku.
Nije uvek bilo tako. Kad smo ga doneli iz azila, bio je mršav i preplašen. Marina ga je negovala kao dete. Ja sam bio ravnodušan – dok nisam shvatio da sam postao treći točak u sopstvenoj kući. Svako veče ista scena: ona i Žuća na kauču, gledaju serije, a ja na stolici pored, kao gost.
„Znaš li ti da on mene gura iz kreveta?“ – žalio sam se Milanu, svom najboljem drugu, dok smo pili kafu ispred zgrade.
„Brate, bolje mačak nego neki drugi tip,“ smejao se Milan. „Ali ozbiljno, pričaj sa njom.“
Pokušavao sam. Ali svaki razgovor završavao se isto:
„Savo, preteruješ. To je samo mačka!“
„Samo mačka? Pa više ga voliš nego mene!“
Marina bi tada ćutala ili se smejala. A ja bih se povlačio, osećajući se kao dete koje traži pažnju.
Vremenom su sitnice postale velike stvari. Marina je spremala posebnu piletinu za Žuću – bez soli, sa malo pirinča. Ja sam dobijao pohovano iz rerne, jer „treba da pazim na holesterol“. Mačak je imao svoju činiju od keramike, ja plastičnu iz Ikee.
Jednog jutra, dok sam vezivao pertle, osetio sam nešto mokro u patikama. Pogledao sam – unutra pesak iz njegove kutije.
„Marina! Tvoj mezimac mi je opet napunio patike!“
„Možda si ga naljutio?“ – dobacila je iz kuhinje.
„Možda si ti mene naljutila!“
Zalupio sam vratima i otišao na posao besan. Tog dana nisam mogao da se koncentrišem. Koleginica Jelena me pitala šta mi je.
„Ma ništa… Porodične gluposti. Ljubomoran sam na mačka.“
Ona se nasmejala: „Znaš koliko žena bi volelo da im muž bude ljubomoran na mačku, a ne na drugu ženu?“
Ali meni nije bilo smešno. Osećao sam se izdano.
Vikendom su stvari bile još gore. Marina i Žuća su imali svoj ritual: doručak u krevetu (za njega tunjevina iz konzerve), zajedničko gledanje emisija o životinjama, pa onda popodnevna dremka. Ja? Ja sam išao na pijacu ili kod majke na ručak.
Jednog dana, dok sam sedeo sa majkom u njenoj kuhinji na Karaburmi, požalio sam joj se:
„Mama, mislim da me Marina više ne voli. Sve vreme provodi sa mačkom.“
Ona je uzdahnula: „Sine, možda joj nešto fali od tebe što nalazi kod njega? Nije to samo ljubav prema životinji… Možda joj treba više nežnosti?“
Vratio sam se kući zamišljen. Zatekao sam Marinu kako češlja Žuću i priča mu tiho:
„Vidiš ti njega… Tata je opet ljut…“
U tom trenutku mi je došlo da zaplačem od nemoći.
Te večeri pokušao sam razgovor:
„Marina, hajde da večeras budemo samo ti i ja. Bez Žuće u krevetu.“
Pogledala me zbunjeno:
„Savo… On je navikao na nas. Ne mogu ga sad isterati napolje!“
„A mene možeš isterati?“
Nastala je tišina. Osetio sam kako mi srce lupa kao ludo.
Te noći spavao sam na kauču. Žuća i Marina su ostali u spavaćoj sobi.
Sledećih dana atmosfera je bila ledena. Počeo sam da izbegavam kuću. Ostajao bih duže na poslu, išao sa Milanom na pivo ili kod majke na supu.
Jednog popodneva vratio sam se ranije i zatekao Marinu kako plače na terasi. Prišao sam tiho.
„Šta ti je?“
„Ništa… Samo… Sve mi je previše… Ti si stalno ljut, Žuća je bolestan… Ne znam više šta da radim…“
Prvi put posle dugo vremena zagrlio sam je iskreno.
„Izvini… Možda sam stvarno preterao. Samo… Nedostaješ mi. Nedostajemo mi kao par.“
Te večeri smo dugo razgovarali. Isplakala se na mom ramenu.
„Znaš… Kad si stalno nervozan zbog njega, imam osećaj da ni ti mene ne voliš kao pre,“ priznala je.
Shvatio sam tada – nije problem u mačku. Problem je bio što smo oboje zaboravili jedno drugo.
Dogovorili smo se: vikendom ćemo imati vreme za nas dvoje – šetnja po Zemunskom keju ili bioskop bez Žuće (on će biti kod komšinice Ljiljane). Marina je obećala da će više pažnje posvetiti meni, a ja sam obećao da ću biti manje ljubomoran na mačka.
Naravno, nije sve išlo glatko. Žuća je i dalje pokušavao da me izbaci iz kreveta svake noći. Ali sada bih ga samo pomazio po glavi i rekao:
„Ajde, stari neprijatelju, ima mesta za sve nas.“
Marina bi se nasmejala i privukla me bliže sebi.
Nekoliko meseci kasnije Žuća se razboleo ozbiljno – dijagnoza: hronična bubrežna insuficijencija. Vodili smo ga kod veterinara svaki drugi dan. Marina je bila očajna; ja sam prvi put osetio iskren strah za njega.
Jedne noći probudio me tihi mjauk pored kreveta. Sišao sam dole i video Žuću kako pokušava da skoči do nas ali ne može od slabosti.
Podigao sam ga pažljivo i položio između nas dvoje.
Te noći prvi put smo svi troje spavali zagrljeni.
Žuća nas je napustio nekoliko nedelja kasnije. Plakali smo oboje kao deca.
Dugo nam je trebalo da ponovo pronađemo mir u stanu bez njega.
Danas često pomislim: koliko puta dozvolimo sitnicama da nas udalje od onih koje volimo? Da li smo spremni da priznamo sebi koliko nam znače male svakodnevne borbe?
Ponekad se uhvatim kako gledam prazno mesto na krevetu i pitam se – šta bi bilo da nisam bio toliko tvrdoglav?
Da li ste vi ikada bili ljubomorni na kućnog ljubimca? Da li ste zbog sitnica zaboravili šta vas zaista povezuje sa partnerom?