Ako sutra ne bude para, rastajemo se – priča o Ani

– Ako sutra ne bude para, rastajemo se – rekao je Marko, gledajući me pravo u oči. Njegov glas bio je hladan, kao da govori o vremenskoj prognozi, a ne o našem životu. Sedeli smo za kuhinjskim stolom u mom stanu na Karaburmi, a meni se činilo kao da mi je neko prosuo kofu ledene vode niz leđa. Tri nedelje do svadbe. Tri nedelje do dana koji je trebalo da bude najlepši u mom životu. A sada je sve visilo o koncu – o parama koje nisam imala.

– Marko, znaš da radim sve što mogu – šapnula sam, pokušavajući da zadržim suze. – Možda možemo samo u opštinu? Bez svadbe, bez tih silnih troškova…

On je samo slegnuo ramenima i pogledao me s visine. – Ana, neću da se brukam pred porodicom. Moja majka već misli da nisi za mene. Ako ne bude svadbe kako treba, čemu sve ovo?

Tada sam prvi put osetila kako se nešto u meni lomi. Mesecima sam živela pod pritiskom – Markovi roditelji su stalno ponavljali da treba da budem ambicioznija, da nađem bolji posao od onog u biblioteci na Zvezdari. Moja mama je ćutala, tata samo uzdahnuo i govorio: „Anči, samo da si ti srećna.“ Ali jesam li bila srećna?

Sećam se dana kada mi se Marko zaprosio. Bilo je leto, sedeli smo na klupi kod Ade i smejali se glupostima. Tada mi se činilo da mi ništa više ne treba. Ali kako su pripreme za svadbu odmicale, osećala sam sve veći teret na grudima. Spisak gostiju rastao je iz dana u dan, zahtevi Markovih roditelja takođe. Moja porodica nije bila imućna – tata vozi autobus GSP-a, mama je medicinska sestra. Nismo imali ušteđevinu za veliku svadbu.

– Ana, moraš nešto da smisliš – rekla mi je buduća svekrva preko telefona. – Marko zaslužuje pravo slavlje. Nećemo sramotu pred familijom.

Nedelje sam pokušavala da nađem dodatni posao. Delila sam letke posle smene u biblioteci, pomagala komšinici u piljari. Ali to je bila kap u moru potreba. Na kraju sam zamolila roditelje za pomoć.

– Ćerko, daćemo ti sve što imamo – rekla je mama i iz fioke izvukla kovertu sa crnim fondom za ne daj Bože. – Ali moraš li baš toliko da se žrtvuješ?

Nisam joj tada odgovorila. Plašila sam se da priznam čak i sebi koliko često razmišljam o tome da pobegnem od svega.

Vratimo se na onu noć za kuhinjskim stolom. Marko je sedeo naspram mene i čekao odgovor. Osećala sam se kao optužena na sudu.

– Ako sutra ne bude para… – ponovio je.

– I šta onda? – prekinula sam ga iznenada. – Ostavljaš me?

Pogledao me hladno. – Da. Neću da živim u bedi.

Tada je nešto puklo u meni. Ustala sam od stola i pogledala ga pravo u oči.

– A ja neću da živim sa nekim ko voli samo pare.

Marko je ćutao nekoliko sekundi, onda samo slegnuo ramenima i izašao bez reči.

Te noći nisam spavala ni minut. Prevrtala sam se po krevetu, razmišljajući šta ću reći roditeljima, kako ću otkazati svadbu, šta ću sa venčanicom koja visi u ormaru. Ujutru me pozvala mama.

– Anči, jesi li dobro?

Nisam izdržala i zaplakala sam u slušalicu.

– Mama… Marko me ostavio.

Sa druge strane tišina.

– Možda je tako bolje – rekla je tiho posle nekoliko sekundi. – Bolje sad nego kasnije.

Sledećih dana bila sam kao senka same sebe. Na poslu su me svi gledali sažaljivo, komšinica mi donosila pitu i pokušavala da me uteši. Ali najviše me bolelo što sam dozvolila nekome da me tretira kao robu na pijaci.

Posle nedelju dana Marko se pojavio ispred mog stana.

– Ana… možda sam preterao – počeo je nesigurno. – Možemo li pokušati ponovo?

Pogledala sam ga i osetila samo prazninu.

– Ne, Marko. Ne želim više da pokušavam.

Okrenula sam se i zatvorila vrata.

Danas je prošlo mesec dana od te noći. Još boli, ali osećam se jače nego ikad ranije. Počela sam da štedim za svoje snove – male izlete po Srbiji, kurs fotografije, nove knjige za biblioteku. Roditelji su ponosni na mene.

Ponekad se pitam: koliko zaista vredimo drugima? Da li stvarno moramo platiti cenu za ljubav? Ili je najvažnije imati snage reći „dosta“ kad neko pokušava da kupi tvoju sreću tuđim novcem?