Nikada nisam voleo oca jer je bio automehaničar – sada svake nedelje vozim njegovog Tomosa
„Nemoj da mi dolaziš pred školu u onom masnom kombinezonu!“ vikao sam na oca, dok je stajao na kapiji sa ključevima u ruci i crnim tragovima ulja po prstima. Bio je to još jedan ponedeljak ujutru, a ja sam imao trinaest godina i osećao sam se kao da mi je ceo svet neprijatelj. „Svi će da me zezaju! Vidi kako izgledaš!“
Otac je ćutao, samo je slegnuo ramenima i tiho rekao: „Dobro, sine. Doći ću peške, ako ti tako više odgovara.“
Mrzeo sam ga tada. Mrzeo sam što nije kao otac mog druga Marka – lekar u beloj košulji, sa skupim satom i čistim rukama. Mrzeo sam što nije kao otac moje simpatije Milice – advokat, uvek sa kravatom i mirisom skupog parfema. Moj otac, Dragan, bio je samo automehaničar iz male radionice na kraju sela. Uvek sa flekama od ulja, u starim cipelama i sa večitim osmehom.
U školi su me zadirkivali. „Evo ga mali majstor! Hoćeš da mi popraviš bicikl?“ smejali su se. Ja sam se crveneo i mrzeo svaki trenutak toga.
Kod kuće je bilo još gore. Majka je pokušavala da nas pomiri: „Nemoj tako sa ocem, on sve radi zbog tebe!“
„Ne treba meni ništa od njega!“ vikao sam. „Samo da ne dolazi pred školu!“
Otac je ćutao. Nikada nije uzvraćao. Samo bi me pogledao onim svojim blagim očima i rekao: „Bićeš ti jednog dana ponosan na mene, videćeš.“
Nisam verovao.
Godine su prolazile. Upisao sam gimnaziju u Kragujevcu. Otac je svako jutro ustajao pre zore da bi me vozio do autobuske stanice na svom starom Tomosu. Nikada nije kasnio. Nikada nije zaboravio da mi ostavi sendvič u rancu. Nikada nije pitao za ocene, ali je uvek znao kada sam tužan.
Jednog dana, dok sam sedeo u radionici čekajući da završi posao na nekom starom Jugu, pitao me: „Sine, znaš li šta je najvažnije kod motora?“
„Šta?“
„Da ga slušaš. Motor ti sve kaže kad nešto nije u redu. Kao i čovek – samo moraš da slušaš srcem.“
Prevrnuo sam očima. „Opet ti sa svojim pričama…“
Nisam ga slušao ni tada.
Kada sam upisao fakultet u Beogradu, retko sam dolazio kući. Sramota me je bilo da kažem kolegama čime mi se otac bavi. Govorio sam: „Radi nešto privatno, ima malu firmu.“ Nikada nisam rekao: „Moj otac popravlja kola seljacima za sitne pare i nikad ne naplaćuje kad vidi da nemaju.“
Majka je zvala često: „Javi se ocu, pita za tebe svaki dan.“ Ja bih promrmljao nešto i zaboravio.
A onda, jednog jutra, zazvonio mi je telefon dok sam bio na predavanju.
„Miloše… Tata ti je pao u radionici. Hitna ga vodi u Kragujevac… Ne znam šta je…“
Sve se zamutilo. Sećam se samo vožnje autobusom, hladnih ruku i osećaja da mi se tlo izmiče pod nogama.
Stigao sam kasno. Otac je već bio na intenzivnoj nezi. Infarkt. Nije došao svesti.
Stajao sam pored kreveta i gledao tog čoveka kojeg sam godinama odbacivao. Prvi put sam video koliko mu je lice umorno, koliko su mu ruke ispucale od rada, koliko mu je kosa osedela.
„Tata…“ šapnuo sam kroz suze. „Oprosti mi…“
Nije me čuo.
Sahrana je bila velika. Cela varoš se skupila. Došli su ljudi koje nikada nisam video – stari deda iz susednog sela, mladić sa štakama, žena sa troje dece.
„Vaš otac mi je popravio traktor kad niko nije hteo ni da pogleda,“ rekao je deda.
„Mene je naučio kako da menjam gumu kad mi muž nije bio kod kuće,“ rekla je žena.
„Dao mi je posao kad su me svi izbacili iz škole,“ šapnuo je mladić.
Stajao sam zbunjen među njima. Svi su ga znali bolje nego ja.
Posle sahrane vratio sam se u radionicu. Sve je mirisalo na njega – na ulje, benzin i duvan. Na stolu je stajala kutija sa starim fotografijama i pismom na kojem piše: „Za Miloša“.
Drhtavim rukama otvorio sam pismo:
„Sine,
Ako ovo čitaš, znači da me više nema. Znam da si me se stideo i da nisi razumeo zašto radim to što radim. Nisam ti zamerao nikad. Samo sam želeo da budeš srećan i pošten čovek.
Možda jednog dana shvatiš da vrednost čoveka nije u odelu ni u novcu, već u tome koliko može da pomogne drugima kad im treba.
Tvoj Tomos je spreman – vozi ga kad poželiš. I ne zaboravi: slušaj ljude srcem.
Tvoj tata Dragan“
Suze su mi kapale po papiru.
Narednih dana nisam mogao da spavam. Majka me gledala zabrinuto: „Miloše, nemoj sebe da jedeš… On te voleo više od svega na svetu.“
Ali kako da oprostim sebi?
Jedne nedelje, rano ujutru, otišao sam do radionice i upalio Tomosa. Motor je zagrmeo kao nekad dok me vozio do stanice. Vozio sam kroz selo – pored škole gde sam ga terao da ne dolazi, pored prodavnice gde su ga svi pozdravljali imenom.
Ljudi su mahali: „Evo malog Dragana!“
Zaustavio sam se kod stare klupe ispred škole i seo na nju kao nekad dok sam čekao autobus.
U glavi mi je odzvanjalo ono što mi je govorio: „Slušaj srcem…“
Shvatio sam tada koliko sam bio slep za sve dobro što mi je pružio – ne samo meni, nego svima oko sebe.
Danas svake nedelje vozim njegovog Tomosa kroz selo. Ljudi mi prilaze, pričaju o njemu kao o junaku – a ja ćutim i slušam njihove priče.
Ponekad sednem u radionicu, uzmem alat i pokušam da popravim nešto sitno – više zbog njega nego zbog sebe.
I pitam se: Da li ikada možemo zaista oprostiti sebi što nismo umeli da volimo one koji su nas najviše voleli? Da li ste vi nekada poželeli da vratite vreme unazad?