Dvaput Udata, Nikad Zadovoljna: Priča o Ženi Koja Je Želela Da Bude Kraljica

„Ne mogu više, Marko! Ne mogu da živim ovako!“ viknula sam, tresući se od besa i tuge, dok su mi suze klizile niz lice. Marko je ćutao, gledao me onim svojim umornim očima, kao da sam mu još jedan teret na leđima. U tom trenutku, sve što sam želela bilo je da nestanem. Da se probudim u nekom drugom životu, gde me neko voli kao što sam oduvek sanjala.

Moje ime je Milica Petrović. Rođena sam u malom mestu kod Kruševca, u porodici gde se ljubav nije pokazivala rečima, već ćutanjem i teškim pogledima. Mama je bila stroga, otac još stroži. Odrasla sam gledajući turske serije i sanjajući o princu koji će me spasiti iz svakodnevice. „Muškarac treba da te voli više nego ti njega,“ govorila mi je tetka Ljiljana dok smo ljuštile krompir za nedeljni ručak. „Ako te ne gleda kao kraljicu, beži od njega.“

Prvi put sam se udala sa dvadeset četiri godine. Nikola je bio moj kolega sa fakulteta, tih, povučen, ali pažljiv. Svi su govorili da sam imala sreće s njim. Ali meni je stalno nešto falilo. Nije me gledao kao u serijama, nije mi donosio cveće bez razloga, nije me obasipao komplimentima. Posle dve godine braka, shvatila sam da ne mogu da zatrudnim. Odlazili smo kod lekara, vadili nalaze, ali svaki put bih ja izašla iz ordinacije slomljena. Nikola je ćutao, povlačio se u sebe, a ja sam ga optuživala da me ne voli dovoljno jer ne pokazuje bol kao ja.

Jedne večeri, dok smo sedeli za stolom i jeli supu u tišini, pitala sam ga: „Nikola, da li ti mene uopšte voliš?“ Pogledao me je zbunjeno i rekao: „Naravno da te volim, Milice. Samo… ne znam kako da ti to pokažem.“

Ali meni to nije bilo dovoljno. Htela sam vatru, strast, obožavanje. Htela sam da budem centar njegovog sveta. Posle tri godine braka, spakovala sam kofere i otišla kod mame. Svi su me osuđivali — „Šta ti fali? Dobar čovek, miran život!“ — ali ja sam bila ubeđena da zaslužujem više.

Drugi put sam se udala iz praktičnih razloga. Marko je bio stariji od mene deset godina, razveden, imao je stan na Novom Beogradu i dobar posao u banci. Nisam ga volela kao Nikolu, ali bio je pažljiviji, znao je da kupi poklon za godišnjicu i vodi me na večeru. Mislila sam: „Eto, sad ću biti srećna.“ Ali ni sa Markom nisam mogla da imam decu. Osećala sam se kao polovina žene.

Njegova majka, gospođa Radmila, nikada mi nije oprostila što ne mogu da joj rodim unuka. Svaki put kad bismo došli kod nje na ručak, gledala me je ispod oka i govorila: „Možda trebaš da probaš neku travu iz manastira? Kažu da pomaže.“ Marko bi ćutao ili menjao temu. Počela sam da ga prezirem zbog toga.

Jednog dana sam ga pitala: „Marko, zašto me ne braniš? Zašto dozvoljavaš da me tvoja majka ponižava?“ Samo je slegnuo ramenima: „Znaš kakva je ona… Ne vredi raspravljati se.“

Počela sam sve češće da izlazim s drugaricama iz firme. One su pričale o svojim muževima i deci, a ja sam lagala kako mi je super u braku i kako uživam u slobodi. U stvari, svake noći bih plakala u kupatilu dok Marko gleda televizor.

Jedne večeri, vratila sam se kući ranije i zatekla Marka kako razgovara telefonom sa bivšom ženom. Nije bilo ničeg sumnjivog u razgovoru, ali meni je to bio znak — ni on mene ne vidi kao kraljicu. Samo kao ženu s kojom deli stan i račune.

Počeli smo sve više da se svađamo. On bi vikao: „Šta ti još treba? Sve imaš! Stan, auto, putovanja!“ Ja bih urlala: „Ne želim stvari! Želim ljubav! Želim da me voliš kao što ja zaslužujem!“

Na kraju smo prestali da razgovaramo. Živeli smo kao cimeri. Ja bih dolazila kasno s posla, on bi već bio u krevetu. Ponekad bih ga gledala dok spava i pitala se gde sam pogrešila.

Jednog jutra, dok sam pila kafu na terasi i gledala u sivilo grada, shvatila sam da ni jedan ni drugi brak nisu bili ono što sam želela. Da li je problem u njima ili u meni? Da li je moguće očekivati bajku u zemlji gde su ljudi navikli na kompromise i ćutanje?

Moja mama mi sada kaže: „Milice, život nije serija. Muškarci nisu princ na belom konju.“ Ali ja još uvek sanjam o tome da budem nečija kraljica.

Ponekad se pitam — možda nikada nisam naučila šta znači prava ljubav? Možda sam tražila previše? Ili možda nisam tražila dovoljno od sebe?

Da li vi mislite da žena treba da bude obožavana ili je sreća ipak u malim stvarima koje često ne primećujemo?