Greška koja me je koštala života: Priča o izgubljenoj ljubavi i propuštenim šansama

— Milice, zar ti stvarno misliš da je novac važniji od ljubavi? — vikala je moja majka dok sam pakovala stvari u stari kofer.

— Mama, ne počinji opet! Znaš da mi je dosta siromaštva! Hoću da živim kao čovek, a ne da brojim svaki dinar! — odbrusila sam, tresući se od besa i straha.

Bilo je to pre deset godina, u malom stanu na Karaburmi. Otac je ćutao, gledao kroz prozor, a brat Marko je samo odmahnuo glavom i izašao iz sobe. Tada sam verovala da znam šta radim. Imala sam dvadeset četiri godine, završila sam Filološki, ali posao nisam mogla da nađem ni za lek. Moj tadašnji dečko, Nenad, bio je dobar, vredan, ali siromašan kao crkveni miš. Radio je u knjižari kod Vuka, pomagao bolesnoj majci i sanjao o tome da jednog dana otvori svoju malu izdavačku kuću.

A onda se pojavio Ivan. Ivan iz Novog Beograda, sa stanom, kolima, firmom i skupim satom na ruci. Upoznali smo se na rođendanu kod drugarice Jovane. Bio je šarmantan, duhovit, znao je da me nasmeje i da mi obeća kule i gradove. Posle samo mesec dana veze, ponudio mi je da se preselim kod njega. Nisam mnogo razmišljala. Nenadu sam rekla da mi treba vreme za sebe, a zapravo sam već sledeće veče spavala u Ivanovom stanu sa pogledom na reku.

— Znaš li ti šta radiš? — pitala me je Jovana kad sam joj ispričala.

— Znam! Prvi put u životu osećam se kao dama! — smejala sam se, ne sluteći koliko će me ta rečenica kasnije proganjati.

Prvih nekoliko meseci bilo je kao u bajci. Ivan me vodio po restoranima, kupovao mi parfeme i haljine, upoznao me sa svojim prijateljima iz „kruga dvojke“. Njegova majka, Gordana, gledala me je s visine, ali nisam marila. Bila sam zaljubljena u osećaj sigurnosti, u to što mogu da platim kafu bez straha da će mi kartica biti odbijena.

A Nenad? On je nestao iz mog života kao da ga nikad nije bilo. Povremeno bih ga videla na Fejsbuku — slike sa majkom, poneki citat iz Dostojevskog, osmeh koji više nije bio moj.

Godine su prolazile. Ivan je postajao sve hladniji. Počeo je da ostaje do kasno na poslu, vikendom izlazio bez mene. Jednog dana sam pronašla poruku na njegovom telefonu: „Vidimo se večeras, ljubavi.“ Nisam imala snage ni da ga pitam ko je ona. Samo sam ćutala i pravila se da ne primećujem.

Moji roditelji su dolazili retko. Mama bi svaki put plakala kad bi odlazila.

— Milice, dete moje… Jesi li srećna? — pitala bi tiho.

— Jesam, mama. Sve imam — slagala bih.

A onda je došao dan kad mi je Ivan rekao:

— Milice, mislim da treba malo da se razdvojimo. Upoznao sam nekog… Ne želim da te povređujem više.

Svet mi se srušio. Spakovala sam stvari u isti onaj stari kofer i vratila se kod roditelja na Karaburmu. Otac me je samo zagrlio bez reči. Mama je spremila supu i ćutala dok sam jela.

Dani su prolazili sporo. Nisam imala posao ni novca. Prijatelji su nestali jedan po jedan. Jovana se udala i preselila u Nemačku. Marko je imao svoju porodicu i retko smo se viđali.

Jednog kišnog popodneva rešila sam da prošetam do knjižare kod Vuka. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam ulazila unutra. Nenad je stajao za pultom, sa naočarima na nosu i knjigom u ruci.

— Milice? — iznenadio se kad me ugledao.

— Zdravo, Nenade… — promucala sam.

— Kako si? — pitao je tiho.

— Moglo bi biti bolje… — nasmejala sam se kroz suze.

— Hoćeš kafu? — ponudio je.

Seli smo u mali kafić preko puta knjižare. Pričali smo dugo o svemu i ničemu. Nenad mi je ispričao kako mu je majka preminula prošle godine, kako je konačno otvorio malu izdavačku kuću i kako ima devojku — Anu, bibliotekarku iz Zemuna.

— Drago mi je zbog tebe — slagala sam opet.

— A ti? Jesi li srećna? — pitao me je pogledom punim sažaljenja.

Nisam znala šta da kažem. Samo sam ćutala i gledala kroz prozor kako kiša pada po trotoaru.

Narednih dana nisam mogla da spavam. U glavi su mi odzvanjale mamine reči: „Zar ti stvarno misliš da je novac važniji od ljubavi?“ Setila sam se svih onih večeri kad smo Nenad i ja sedeli na klupi kod Hrama Svetog Save i sanjali o budućnosti koja nikada nije došla.

Porodica mi više nije verovala. Mama me gledala s tugom, otac sa stidom, Marko sa podsmehom.

— Sama si birala — rekao mi je jednom prilikom brat dok smo pili kafu u kuhinji.

— Znam… Ali nisam znala da će toliko boleti — odgovorila sam.

Prošle su godine. Posao nisam mogla da nađem u struci pa sam radila kao kasirka u marketu na Dorćolu. Ljudi su dolazili i odlazili iz mog života kao putnici na železničkoj stanici. Svaka nova godina donosila mi je samo još više kajanja i tuge.

Jednog dana srela sam Ivana na ulici kod Kalemegdana. Bio je sa novom devojkom — mladom, lepom plavušom koja mu se smejala na svaki mig.

— Milice! Kako si? — pitao me je s lažnim osmehom.

— Dobro sam — slagala sam poslednji put u životu.

Te noći nisam oka sklopila. Gledala sam stare slike sa Nenadom i pitala se gde bih danas bila da nisam napravila tu jednu jedinu grešku.

Danas imam trideset četiri godine. Živim sama u garsonjeri na Voždovcu koju jedva plaćam od plate kasirke. Roditelji su ostareli i bolešljivi. Marko ima svoju porodicu i retko ga viđam. Nenad mi se više nikada nije javio.

Svake večeri sedim sama uz prozor i pitam se: Da li bih bila srećna da sam ostala uz njega? Da li novac može ikada da zameni ljubav? I koliko nas još mora napraviti istu grešku pre nego što shvatimo šta nam zaista treba?

Možda vi imate odgovor koji ja nemam? Da li ste ikada izgubili nekoga zbog pogrešnog izbora?