Kada je moj muž saznao da izbacujem njegove roditelje iz naše kuće, molio je za oproštaj: Ali ja to nikada ne bih mogla da uradim
„Ne možeš to da uradiš, Milice! Oni su moji roditelji!“ vikao je Marko, držeći se za glavu kao da će mu ona eksplodirati od bola. Stajala sam nasred dnevne sobe, ruku stegnutih u pesnice, gledajući ga pravo u oči. Njegova majka, Vera, sedela je na sofi i tiho plakala, dok je otac, Dragan, ćutao i gledao kroz prozor, kao da ga se sve ovo ne tiče.
„Ne mogu više! Ne mogu više da trpim ni njih ni tebe!“ viknula sam, glas mi je drhtao od besa i bola. „Godinama sam ćutala, pravila se da ne vidim kako me gledaš preko ramena, kako kasniš s posla, kako šapućeš na telefon dok misliš da spavam! A sada još treba da trpim i tvoje roditelje koji mi broje svaki zalogaj i svaki dinar?“
Marko je prišao i uhvatio me za ruke. „Molim te, Milice… Znam da sam pogrešio. Znam da sam te izdao. Ali oni nemaju gde! Tata je ostao bez posla, mama je bolesna… Ne mogu ih izbaciti na ulicu!“
Osetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htela da ih vidi. Nisam htela više nikome da pokazujem slabost. „A šta je sa mnom, Marko? Šta je sa mojom porodicom? Sa mojim životom? Da li si ikada pomislio kako je meni?“
Tišina. Samo Verino tiho jecanje i Draganovo duboko disanje. U tom trenutku sam se setila dana kada smo se Marko i ja venčali. Bilo je toplo avgustovsko popodne u malom selu kod Kruševca. Moja mama je plakala od sreće, a tata je ponosno držao moju ruku dok me vodio do oltara. Tada sam verovala da ćemo Marko i ja biti srećni zauvek.
Ali sreća nije dugo trajala. Već posle godinu dana braka, Marko je počeo da se menja. Postao je hladan, odsutan. Sve češće je ostajao do kasno na poslu, a kad bi došao kući, mirisao bi na parfem koji nije bio moj. Prvo sam sumnjala, ali nisam imala dokaze. Onda sam jednog dana pronašla poruke na njegovom telefonu. „Nedostaješ mi“, pisala mu je neka Ana. „Jedva čekam da te vidim večeras.“
Svet mi se srušio. Nisam znala šta da radim. Plakala sam danima, zatvarala se u kupatilo da me niko ne vidi. Moja najbolja drugarica Jelena mi je govorila: „Ostavi ga! Ne zaslužuje te!“ Ali ja nisam imala snage. Nisam imala gde da idem. Imali smo malu ćerku Lenu, koja je tada imala samo tri godine.
A onda su Markovi roditelji došli kod nas. Prvo su rekli da će ostati nekoliko dana dok ne reše svoje probleme, ali dani su postali nedelje, nedelje meseci. Vera je preuzela kuhinju kao svoju teritoriju, stalno mi prigovarala kako kuvam i kako vaspitavam Lenu. Dragan je sedeo po ceo dan ispred televizora i gunđao zbog svega – od politike do toga kako trošim previše struje.
„Milice, nisi dobro oprala sudove,“ govorila bi Vera svaki put kad bi ušla u kuhinju. „A Lena opet nema potkošulju ispod majice! Prehladiće se!“
Pokušavala sam da budem strpljiva zbog Marka i Lene. Ali svakog dana sam osećala kako gubim deo sebe. Počela sam da se budim noću sa knedlom u grlu, srce mi je tuklo kao ludo.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru, čula sam Veru kako šapuće Marku u hodniku: „Vidiš li ti kakva ti je žena? Ništa ne zna! Da nije nas, sve bi propalo!“
Te noći nisam spavala. Gledala sam Lenu kako mirno diše u snu i pitala se šta će biti sa nama ako ovako nastavimo.
Sutradan sam sela sa Markom za sto dok su njegovi roditelji bili u šetnji.
„Marko,“ počela sam tiho, „ne mogu više ovako. Ili oni idu ili ja odlazim sa Lenom.“
Gledao me je kao da sam mu rekla nešto najstrašnije na svetu.
„Ne možeš to da tražiš od mene! Oni su moji roditelji!“
„A ja? Ja sam ti žena! Lena ti je dete! Zar mi nismo tvoja porodica?“
Nije imao odgovor.
Tog dana sam odlučila – ako on ne može da izabere nas, ja ću izabrati sebe i svoje dete.
Ali onda se desilo nešto što nisam očekivala. Vera se razbolela ozbiljno – dijabetes joj se pogoršao, završila je u bolnici. Dragan je bio izgubljen bez nje, nije znao ni gde su mu lekovi ni kako da upali veš mašinu.
Marko me molio: „Molim te, Milice… Samo još malo… Kad mama ozdravi, naći ćemo im stan…“
Gledala sam ga i nisam znala šta više osećam – sažaljenje ili bes.
Prolazili su meseci. Vera se vratila iz bolnice slabija nego pre, ali još uvek puna kritika i zamerki. Lena je počela da se povlači u sebe, nije više htela ni sa kim da priča osim sa mnom.
Jednog jutra sam ustala ranije nego obično i spakovala svoje stvari i Lenine igračke u dva kofera.
Marko me zatekao na vratima.
„Kuda ćeš?“
„Idem kod svojih roditelja dok ne odlučiš šta hoćeš od života,“ rekla sam mirno.
Pogledao me je kao ranjena zver.
„Molim te… Oprosti mi… Sve ću popraviti… Samo nemoj da ideš…“
Ali nisam mogla više da verujem njegovim obećanjima.
Danas živim sa Lenom u stanu mojih roditelja u Nišu. Radim dva posla i borim se svakog dana za nas dve. Marko dolazi povremeno da vidi Lenu, ali između nas više nema ničega osim tihe tuge i neizgovorenih reči.
Ponekad se pitam: Da li sam pogrešila što nisam izbacila njegove roditelje iz kuće? Da li žena treba da bira između svog dostojanstva i tuđe nesreće? Može li porodica opstati tamo gde nema poverenja?