Siromašni čovek poklanja autobusku kartu majci sa troje dece, a sutradan na svom pragu nalazi stotine paketa

— Gospodine, molim vas, pomozite mi! — začuo sam drhtav glas iza leđa dok sam skupljao prazne flaše pored autobuske stanice u Pančevu. Okrenuo sam se i ugledao ženu, iscrpljenu, s podočnjacima, a oko nje troje dece: najstariji dečak, devojčica s kikicama i beba u naručju. Oči su joj bile crvene od plača.

— Šta se desilo? — pitao sam, pokušavajući da sakrijem koliko sam i sam na dnu.

— Muž me je izbacio iz kuće… Nemam gde da odem. Sestra mi je u Nišu, ali nemam ni za kartu. Deca su gladna… — glas joj je pucao.

Pogledao sam u džep: imao sam tačno 420 dinara. To je bilo sve što sam imao do kraja nedelje. Pogledao sam decu, pa nju. — Evo, uzmite, kupite kartu i nešto za decu. Bog neka vas čuva.

Žena je briznula u plač i grlila decu. — Kako da vam se odužim? Dajte mi adresu, molim vas!

— Nema potrebe, gospođo. Samo vi spasite decu.

Ali nije odustajala dok joj nisam na parčetu papira napisao ime i adresu. Otišla je, a ja sam ostao sa praznim džepovima i još praznijim stomakom.

Te večeri sam ćerki Milici skuhao supu od kocke i poslednje makarone. — Tata, opet bez mesa? — pitala je tiho.

— Biće bolje, dušo. Samo da prođe ovaj mesec — slagao sam, a srce mi se kidalo.

Sutradan me je probudio zvuk automobila ispred kuće. Milica je istrčala iz sobe: — Tata! Neko ostavlja kutije na pragu!

Izašao sam i zanemeo: ispred vrata su bile stotine paketa — kese sa hranom, odećom, igračkama, pa čak i nova jakna za Milicu. Na vrhu svega bila je koverta:

„Dragane, hvala što ste spasili mene i moju decu. Ovo je najmanje što mogu da učinim. U kutijama su stvari koje sam uspela da uzmem iz kuće pre nego što me muž izbacio. Vi ih sada više trebate nego ja. Ako ikada budete u Nišu, javite se. Ana.“

Milica je vrištala od sreće dok je vadila lutke i čokoladice. Ja sam samo sedeo na stepeniku i gledao u nebo: — Bože, da li je moguće da se dobrota ipak vraća?

Ali tu nije bio kraj.

Te večeri mi je zazvonio telefon. Nepoznat broj.

— Dragane? Ovde je Ana. Moram vas zamoliti za još jednu uslugu… Moj muž je saznao gde sam. Preti mi. Ne znam kome da se obratim osim vama…

Zaledio sam se. — Ana, šta treba da uradim?

— U jednoj od kutija je crvena fascikla sa dokumentima i nešto vredno… Ne smete to prodavati! To je zalog za moju bezbednost ako me muž pronađe.

Pogledao sam kroz prozor: Milica se igrala sa novom lutkom. U meni su se sudarali osećaj zahvalnosti i strah.

Sutradan sam otvorio fasciklu: unutra su bili papiri od stana u Beogradu i zlatni lančić sa krstićem.

Milica me gledala: — Tata, šta ćemo sad?

— Ne znam, dušo… Ako Anin muž dođe po ovo…

Nisam stigao ni da završim misao kad su na vrata zakucala dvojica krupnih muškaraca.

— Gde je Ana? — pitao je jedan, sav u crnom.

— Ne znam… Samo sam joj pomogao na stanici…

— Lažeš! Znam da imaš njene stvari! Daj mi fasciklu!

Milica se sakrila iza mene. Ruke su mi drhtale dok sam pokušavao da smislim šta da radim.

— Gospodine, ja stvarno nemam pojma gde je vaša žena! Samo sam joj dao kartu!

Jedan me odgurnuo, drugi prevrnuo kutije po dvorištu. Milica je počela da plače.

U tom trenutku začuo se glas iz komšiluka:

— Ej! Šta radite tu? Zvaću policiju!

Komšija Zoran je istrčao sa telefonom u ruci. Muškarci su pobegli niz ulicu.

Zatvorio sam vrata i zaključao ih. Milica me grlila oko struka:

— Tata, hoće li nas povrediti?

— Neće, dušo… Neću dozvoliti.

Te noći nisam oka sklopio. Razmišljao sam: Da li da vratim sve Ani? Da li da odnesem dokumenta policiji? Ili da ćutim i nadam se najboljem?

Sutradan me je opet pozvala Ana:

— Dragane, izvini… Znam da te dovodim u opasnost. Ali samo ti mogu verovati.

— Ana, tvoj muž je bio ovde! Skoro su nas napali!

— Znam… Molim te, sakrij fasciklu kod nekoga kome veruješ. Ja ću doći po nju kad bude sigurno.

Nisam imao kome da verujem osim Zoranu. Otišao sam kod njega:

— Zorane, mogu li ti ostaviti nešto važno? Ako mi se nešto desi…

Zoran me pogledao ozbiljno: — Dragane, znaš da možeš računati na mene.

Tako su prošle dve nedelje u strahu i neizvesnosti. Milica nije išla u školu jer sam se plašio za njenu bezbednost.

Jednog jutra zazvonio je zvono na kapiji. Ana je stajala sa decom, uplakana ali živa.

— Dragane… Hvala ti što si sačuvao sve ovo. Moj muž je uhapšen sinoć u Nišu. Policija ga traži već mesecima zbog nasilja i prevara.

Pružio sam joj fasciklu i lančić. Zagrlila me kao brata.

— Nikad ti neću moći dovoljno zahvaliti…

Milica ju je pitala: — Teta Ana, hoćete li ostati kod nas?

Ana se nasmejala kroz suze: — Ne mogu dušo, ali ću vas zauvek nositi u srcu.

Otišla je s decom novim životom, a ja sam ostao bogatiji za lekciju koju nikad neću zaboraviti: Dobrota nije slabost nego snaga koja menja svet.

I dan-danas sedim na istom stepeniku i pitam se: Da li bih opet dao poslednji dinar nepoznatoj osobi? Da li bi vi? Koliko smo spremni da rizikujemo za tuđi spas?