Između dve vatre: Priča o izboru, zavisti i oproštaju
„Ne mogu više da izdržim!“ viknula sam u sebi dok sam gledala Milicu kako se smeje sa Markom na klupi ispred Filozofskog fakulteta. Njih dvoje su izgledali kao da su stvoreni jedno za drugo, a ja sam bila samo senka, treći točak, ona koja uvek nosi torbe i sluša tuđe probleme. Nikada nisam imala hrabrosti da joj kažem koliko me boli što me niko ne vidi – ni Marko, ni ona, ni moji roditelji kod kuće u Smederevu.
„Jeco, ajde, slikaj nas!“ povikala je Milica, mašući mi telefonom. U njenom glasu nije bilo ni trunke zlobe, ali ja sam u svakoj reči osećala bodlje. Pridržala sam suze i nasmejala se, kao i uvek.
Moja mama je radila kao kasirka u lokalnom marketu, tata je bio vozač kamiona. Nikada nisu imali vremena za mene, a kad bi došli kući, pričali su samo o računima i dugovima. „Jelena, moraš da završiš fakultet, da ne budeš kao mi!“ ponavljali su. Nisam imala izbora – morala sam da budem najbolja. Ali kako da budem najbolja pored Milice?
Milica je bila iz Beograda, iz porodice gde se večere služe u tri tanjira i gde se letuje na moru svake godine. Njena mama je advokatica, otac profesor na fakultetu. U njenoj kući nikada nije falilo ni novca ni ljubavi. Kada sam prvi put došla kod nje na spavanje, nisam mogla da verujem da neko ima posebnu sobu samo za goste.
„Jeco, uzmi ovu haljinu za žurku večeras, meni je mala,“ rekla mi je jednom prilikom. Nisam joj rekla da mi je to najlepša stvar koju sam ikada obukla. U mojoj kući su se stvari kupovale na buvljaku ili nasleđivale od rođaka.
Na fakultetu sam se trudila više od svih. Učila sam noćima, radila studentske poslove vikendom – konobarisala sam u kafiću kod Vuka, čistila stanove po Novom Beogradu. Milica je dobijala džeparac od roditelja i nije morala da brine o tome šta će jesti sutra.
Ali onda se pojavio Marko. Bio je iz Kragujevca, visok, crn, sa onim osmehom koji te razoruža. Prvo smo se svi družili zajedno – ja, Milica i Marko. Onda su njih dvoje počeli da se gledaju drugačije. Ja sam to prva primetila.
„Jelena, šta misliš o Marku?“ pitala me je Milica jedne večeri dok smo ležale na njenom krevetu.
„Super je…“ promrmljala sam.
„Mislim da mu se sviđam,“ šapnula je i počela da se kikoće.
Te noći nisam spavala. Nisam znala šta me više boli – to što ga ona voli ili to što ga ja volim još više.
Dani su prolazili, a njih dvoje su postajali sve bliži. Ja sam ostajala po strani, ali nisam mogla da odustanem. Počela sam da pravim planove – kako da ih posvađam, kako da Marko vidi mene umesto nje. Mrzela sam sebe zbog tih misli.
Jednog dana, dok smo zajedno učili u biblioteci, Marko me je pogledao i rekao:
„Jelena, ti si baš vredna. Ne znam kako sve stižeš.“
Milica se nasmejala: „Ma ona je naš štreber!“
Zabolelo me je to „naš“ – kao da sam njihov kućni ljubimac.
Kod kuće je bilo još gore. Mama me je stalno pitala zašto ne izlazim više, zašto nemam dečka kao Milica. Tata je ćutao i gledao TV.
Jednog vikenda Milica me je pozvala kod nje na ručak. Njena mama me je dočekala sa osmehom i pitala:
„Jelena, kako ti ide na fakultetu? Treba li ti pomoć oko prakse? Mogu da pitam koleginicu…“
Osetila sam kako mi obrazi gore od stida i besa. Nisam želela milostinju.
Posle ručka Milica me je povukla u svoju sobu.
„Jeco, šta ti je? Poslednjih dana si čudna.“
„Ništa mi nije,“ slagala sam.
„Znaš da možeš sve da mi kažeš?“
Htela sam da joj kažem sve – koliko mi smeta što ima sve što ja nemam, što joj Marko poklanja pažnju koju meni nikada nije dao, što se osećam kao uljez u njenom svetu.
Ali samo sam slegla ramenima.
Te noći sam odlučila – moraću nešto da promenim. Počela sam da izbegavam Milicu i Marka. Prijavila sam se za studentsku razmenu u Nišu i dobila stipendiju za jedan semestar. Kada sam im saopštila vest, Milica me je zagrlila:
„Jeco! Baš mi je drago zbog tebe! Ali… šta ćemo mi bez tebe?“
Marko me je samo pogledao i rekao: „Bićeš nam mnogo faliti.“ Njegove oči su bile tužne ili mi se to samo činilo?
U Nišu sam prvi put bila sama – bez Milice, bez Marka, bez roditeljskih očekivanja. Upoznala sam nove ljude, prvi put izašla na ispit bez straha šta će drugi reći ako padnem. Počela sam da pišem dnevnik i shvatila koliko sam zapravo nesrećna bila sve ove godine.
Jedne večeri dobila sam poruku od Marka:
„Jelena, možemo li da popričamo kad se vratiš?“
Srce mi je preskočilo od uzbuđenja i straha.
Kada sam se vratila u Beograd na zimski raspust, Marko me je čekao ispred studentskog doma.
„Jeco… Nedostajala si mi,“ rekao je tiho.
„I vi meni,“ odgovorila sam oprezno.
„Ne vi… Ti,“ ispravio me je i pogledao pravo u oči.
Zanemela sam.
„Nisam mogao ranije da ti kažem… Sve vreme si mi bila važna. Ali nisam hteo da povredim Milicu.“ Njegov glas je drhtao.
Osetila sam kako mi se svet ruši pod nogama – sve ono što sam želela bilo mi je pred nosom, ali sada kada sam mogla da ga imam, nisam znala šta želim.
Milica me je pozvala istog dana:
„Jeco! Moramo da pričamo! Marko se ponaša čudno… Jesi li ga videla?“
Laganje mi nikada nije išlo od ruke:
„Nisam ga videla… Možda ima problema kod kuće?“
Te noći nisam spavala. Razapeta između dve vatre – prijateljstva koje traje od detinjstva i ljubavi koja me proganja godinama.
Narednih dana Marko mi je slao poruke, zvao me na kafu. Odbijala sam ga svaki put. Nisam želela da budem ona koja razara tuđe sreće – ali ni ona koja zauvek ostaje sama.
Jednog popodneva Milica me je čekala ispred doma:
„Jelena… Znam za vas dvoje,“ rekla je tiho.
Zanemela sam od šoka.
„Nisam glupa… Vidim kako te gleda. Samo… Zašto mi nisi rekla? Zar nismo drugarice?“
Suza joj skliznu niz obraz.
„Milice… Nisam htela… Nisam znala šta da radim…“
Zagrlile smo se i plakale dugo na klupi ispred doma dok su ljudi prolazili pored nas kao senke.
Posle toga ništa više nije bilo isto. Marko i Milica su raskinuli. Ja i Marko smo pokušali vezu ali nije išlo – previše bola, previše prošlosti između nas troje.
Milica mi dugo nije opraštala. Godinama kasnije srele smo se slučajno na autobuskoj stanici u Smederevu. Nosila je dete za ruku i smešila se onim istim toplim osmehom iz studentskih dana.
„Jeco… Kako si?“
„Dobro… A ti?“
„Dobro sam… Znaš… Oprostila sam ti odavno. I sebi isto tako.“ Pogledale smo se i obe znale – život nas je naučio više nego svi fakulteti zajedno.
Sada sedim sama u svom stanu u Beogradu i pišem ovu priču. Ponekad se pitam – da li bih opet izabrala isto? Da li prijateljstvo može preživeti izdaju? I koliko nas zapravo određuju naši izbori?
Šta vi mislite – može li prava ljubav pobediti zavist i prošlost ili zauvek ostajemo zarobljeni između dve vatre?