Otaćena sam decom, a ipak sam završio sam: Ispovest jednog srpskog oca

— Tata, nemoj da se ljutiš, ali stvarno više ne možemo… — Mirjanin glas je drhtao dok je izbegavala moj pogled.

Sedim na ivici kreveta u sobi doma za stare „Zlatni dani“ na Voždovcu. Soba miriše na lekove i slab čaj. Kroz prozor gledam kako deca iz obližnje škole trče po dvorištu, a meni srce steže kao da mi je neko stavio kamen na grudi.

— Ne mogu da verujem da ste me ovde ostavili — promrmljam, više za sebe nego za nju.

Mirjana ćuti. Znam da joj nije lako, ali ni meni nije. Preko puta nje stoji moj sin Saša, ruke su mu u džepovima, gleda u pod. Najmlađa, Jelena, nije ni došla. Kažu — ima previše posla oko dece i muža.

— Tata, znaš da te volimo — Saša pokušava da zvuči uverljivo. — Ali ti si pao prošle zime, mama više nema snage… A ni mi ne možemo stalno da dolazimo iz Obrenovca.

— Pa nisam ja invalid! — viknem, a glas mi pukne. — Samo sam star! Zar je to greh?

Mirjana se trgne, oči joj zasuze. — Nije greh, tata… Ali…

Ali. Uvek to „ali“.

Nekada sam bio stub ove porodice. Radio sam kao vozač GSP-a skoro četrdeset godina. Ustajao pre zore, vraćao se kasno uveče, donosio platu kući. Moja pokojna Milena je bila domaćica, brinula o svemu. Deca su bila dobro vaspitana, išla na folklor, učila školu. Komšije su nas gledale s poštovanjem: „Eto, Radovanovi su pravi ljudi.“

A danas? Danas sam samo broj na vratima sobe 213.

Sećam se dana kada je Milena umrla. Srce joj je stalo dok je zalivala cveće na terasi. Deca su tada još bila blizu mene — dolazili su svaki vikend, donosili supu i kolače. Onda su počeli problemi: Saša je ostao bez posla u fabrici kablova, Mirjana se razvela i vratila kod mene s dvoje dece, Jelena je otišla u Novi Sad za mužem. Ja sam ćutao i pomagao koliko sam mogao.

Ali vreme je prolazilo. Mirjana je našla novog muža i odselila se u Surčin. Saša se zaposlio kao vozač kamiona i stalno je na putu. Jelena ima troje dece i muža koji radi po ceo dan. Ja sam ostao sam u stanu na Karaburmi.

Prvo su dolazili svake nedelje, onda svake druge, pa jednom mesečno… Na kraju su samo zvali telefonom.

Jedne noći sam pao u kupatilu i ležao do jutra dok me komšija nije čuo kako dozivam upomoć. Posle toga su deca odlučila: „Tata mora u dom.“

Nisam imao snage da se borim. Potpisao sam papire i ćutke seo u kola.

U domu je sve sterilno i tuđe. Ljudi oko mene su ili dementni ili ogorčeni. Neki ćute danima, neki viču na sestre zbog hladne supe. Ja sedim i gledam kroz prozor.

Jednom mesečno dođe Mirjana s kesom voća i novinama.

— Tata, donela sam ti narandže i Politiku.

— Hvala, ćero — kažem tiho.

Ponekad dođe Saša, ali samo kad mu istekne vožnja pa ima slobodan dan.

— Kako si, tata?

— Dobro sam — lažem.

Jelena šalje poruke preko Vibera: „Tata, izvini što ne stižem… Ljubim te.“

A ja sedim i brojim dane.

Najgore je pred praznike. Za Božić dom zamiriše na pečenje i kolače koje donesu deca onih koji još imaju nekog ko ih voli. Meni donesu paketić iz Crvenog krsta: kafa, šećer i sapun.

Jedne večeri sedim sa starim Draganom iz susedne sobe.

— Znaš li ti, Radovane — kaže on — nekad smo mi bili glavni u svojim kućama. Sad nas ni sopstvena deca ne pitaju za zdravlje.

— Znam — kažem mu — ali boli svaki put kad se setim kako smo ih ljuljali kad su bili mali.

Dragan uzdahne:

— Moja ćerka mi šalje slike unuka preko Fejsbuka. Kaže: „Deda, vidi kako rastu.“ A ja bih dao sve da ih zagrlim.

Ćutimo dugo.

Jednog dana dođe Mirjana sva uznemirena:

— Tata, izvini što nisam stigla prošle nedelje… Mali je imao temperaturu, muž mi radi prekovremeno…

Gledam je i pitam:

— Ćero, kad si poslednji put sela sa mnom da popijemo kafu? Da mi ispričaš kako si? Da me pitaš kako sam ja?

Ona ćuti.

— Znaš li ti koliko mi fali tvoja mama? Koliko mi fali buka u kući? Miris sarme nedeljom? Vaša graja?

Mirjana briše suze:

— Znam, tata… Ali život…

Život! Kao da je život opravdanje za sve što boli.

Ponekad sanjam Milenu kako me grdi:

— Radovane, nemoj da im zameraš. Svako nosi svoj krst.

Ali ja ne mogu da ne zamerim. Ne zbog toga što sam star i nemoćan — već što sam postao teret onima koje sam najviše voleo.

Jednog dana dođe direktor doma:

— Gospodine Radovane, vaša ćerka je platila još tri meseca unapred. Ako vam nešto treba…

Klimnem glavom.

A šta mi treba? Da me neko zagrli kao nekad? Da me neko pita kako sam spavao?

Jednog popodneva sedim u dvorištu doma kad čujem poznat glas:

— Deda!

Okrećem se — trči ka meni moj unuk Luka, Mirjanin sin.

— Deda! Mama kaže da ćemo doći češće!

Zagrlim ga kao da mi život od toga zavisi.

Možda još ima nade? Možda će shvatiti koliko malo treba starom čoveku?

Ali kad padne noć i ostanem sam sa svojim mislima, pitam se:

Da li smo ih previše razmazili? Da li smo ih naučili da ljubav može da se odloži za sutra?

Ili je ovo jednostavno sudbina svih nas koji smo nekada bili stubovi svojih porodica?

Šta vi mislite? Da li starost mora biti ovako usamljena ili smo svi negde pogrešili?