Između dva doma: Povratak u Kragujevac

— Ne možeš ti da razumeš, Jovana! — viknula je mama iz dnevne sobe, dok sam ja stajala na pragu sa koferom u ruci. — Ti si sad Beograđanka, tebi je sve lako!

Zastala sam, stežući ručku kofera kao da mi od toga zavisi život. U hodniku je mirisalo na supu i lekove. Tata je ćutao, gledao kroz prozor na dvorište gde je pas Laki kopao rupu ispod stare trešnje. Sve je bilo isto kao pre deset godina, a opet, ništa nije bilo isto.

— Mama, nisam došla da se svađamo — rekoh tiho. — Došla sam da pomognem.

— Pomogneš? — nasmejala se gorko. — Gde si bila kad sam padala po kući? Kad mi je pritisak skočio na 200? Kad su komšije morale da me voze kod doktora jer ti nisi imala vremena ni da se javiš na telefon?

— Zvala sam svaki dan! — povisih ton, ali odmah zažalih. — Nisam znala da je toliko loše…

— Nisi znala jer nisi htela da znaš! — prekinula me je. — Tebi je tvoj posao važniji od svega. Tvoj Beograd, tvoje kolege, tvoje… tvoje!

Tata je uzdahnuo i otišao u kuhinju. Zastao je kraj mene, tiho šapnuo: — Pusti je, Jovano. Nije joj lako.

Nije ni meni lako, pomislih. U Beogradu sam imala sve: posao u izdavačkoj kući, iznajmljen stan na Vračaru, prijatelje za kafu i bioskop, povremene izlaske sa Markom koji nikad nije želeo ništa ozbiljno. Ali ovde… ovde sam bila samo ćerka koja je otišla.

Sela sam na stari kauč. Mama je gledala u televizor bez zvuka. Na stolu su bile prazne kutije lekova i neotvoreno pismo iz bolnice.

— Šta su ti rekli doktori? — upitah.

— Da moram na operaciju srca — reče kratko. — Da će biti teško. Da možda neću preživeti.

U stomaku mi se stvorila ledena kugla.

— Zato sam došla — rekoh. — Da budem uz tebe.

— Sad kad nemaš kud? Kad te onaj tvoj ostavio? — pogledala me je pravo u oči. — Sad se setila majke?

Osetila sam kako mi obrazi gore od stida i besa.

— Marko me nije ostavio! Ja sam otišla! Zato što sam shvatila da ne želim život kakav on nudi! — viknuh. — I nisam došla jer nemam kud! Došla sam jer si mi ti majka!

Tišina. Samo sat na zidu otkucava.

— Dobro — reče mama naposletku. — Ostani koliko hoćeš. Ali nemoj da misliš da ćeš ovde pronaći ono što tražiš.

Te noći nisam mogla da spavam. Slušala sam kako mama kašlje u susednoj sobi i razmišljala o svemu što sam ostavila iza sebe. U Beogradu me niko nije čekao. Ovde me čekala samo bolest i gorčina.

Sledećih dana sve se vrtelo oko lekova, pregleda i telefonskih poziva rodbini. Komšinica Milena dolazila je svako jutro sa svežim kiflama i tračevima iz kraja.

— Jovana, čujem vratila si se? — upitala je jednog jutra dok je mama dremala.

— Na kratko — odgovorih.

— Ma nemoj! Znaš ti dobro da ovde niko ne dolazi na kratko. Ili ostaneš ili odeš zauvek.

Nisam znala šta da kažem.

Jednog dana došao je moj brat Nemanja iz Novog Sada. Doneo je mami vitaminske sokove i meni pogled pun prebacivanja.

— Lepo si se snašla u Beogradu, a? — upitao je čim smo ostali sami u dvorištu.

— Nemanja, molim te…

— Šta molim te? Da ne pričam istinu? Da ne kažem kako si pobegla čim si mogla? Da si nas zaboravila?

— Nisam vas zaboravila! Samo… nisam mogla više ovde. Sve me gušilo!

— A sad kad treba da se žrtvuješ, setila si se porodice?

— Nije žrtva ako to radim iz ljubavi!

— Ljubavi? — nasmejao se podrugljivo. — Ti ne znaš šta znači ljubav prema porodici! Da znaš, ne bi ni odlazila!

Osetila sam kako mi suze naviru na oči. Okrenula sam se i otišla u sobu.

Te večeri mama me pozvala da sednem kraj nje.

— Jovana… Znam da ti nije lako ovde. Znam i da nisi srećna tamo gde si bila. Ali ja neću da ti budem teret.

— Nisi mi teret! — prošaputah.

— Jesam, ćerko. I biću sve dok ne odlučiš šta hoćeš od života. Ne možeš sedeti na dve stolice.

Gledala sam njene ruke, tanke i prozirne kao papir.

— Šta ako odem opet? Hoćeš li mi oprostiti?

— Oprostiću ti sve osim toga da sama sebe lažeš.

Sutradan sam otišla do centra grada. Prošetala pored stare gimnazije, svratila u biblioteku gde sam nekad volontirala kao srednjoškolka. Sve je mirisalo na detinjstvo i promaju.

U kafiću kod Pozorišta srela sam Milicu iz razreda.

— Jovana?! Pa gde si ti?!

— Evo me… Vratila sam se malo zbog mame…

— Zbog mame ili zbog sebe?

Nisam znala odgovor.

Milica mi je pričala o svom mužu koji radi u Nemačkoj, o deci koju viđa preko Vibera i o tome kako svi odlaze čim im se ukaže prilika.

— A znaš šta je najgore? — šapnu ona. — Kad odeš, više nigde nisi svoj. Tamo si „ona sa juga“, ovde si „ona iz Beograda“. Nikad nisi svoja na svome.

Te reči su me proganjale danima dok sam brinula o mami i svađala se sa Nemanjom oko svake sitnice: oko para za lekove, oko toga ko više pomaže, oko toga ko više voli majku.

Jednog jutra mama je pala u kupatilu. Prvi put sam osetila pravi strah: šta ako umre dok sam tu? Šta ako umre kad odem?

Tata me zatekao kako plačem nad sudoperom.

— Jovana… Nemoj misliti da si loša ćerka zato što imaš svoj život. Ali nemoj ni bežati od onoga što jesi.

Pogledala sam ga kroz suze:

— A šta ako ne znam šta sam?

On slegnu ramenima:

— Onda traži dok ne pronađeš.

Prošlo je nekoliko meseci. Mama je otišla na operaciju u Klinički centar Srbije. Ja sam sedela pored njenog kreveta, držala joj ruku i molila Boga prvi put posle mnogo godina.

Kad se probudila iz anestezije, pogledala me je slabim osmehom:

— Hvala ti što si ostala.

Tada sam shvatila: možda nikad neću biti ni prava Beograđanka ni prava Kragujevčanka. Možda ću zauvek biti između dva doma, između dve sebe.

Ali možda to nije poraz. Možda je to život.

Danas sedim u dvorištu pod trešnjom i gledam kako Laki trči za lopticom. Mama pije kafu na suncu, tata čita novine, Nemanja šalje poruke iz Novog Sada.

Ponekad poželim da pobegnem nazad u Beograd; ponekad poželim da ostanem ovde zauvek.

Ali jedno znam: dom nije mesto već osećaj koji nosiš sa sobom gde god ideš.

Pitam vas: Da li ste vi ikada morali da birate između sebe i porodice? Da li ste pronašli svoj dom ili ga još tražite?