Ujka Radovane, Zar Ne Vidiš Koliko Mi Trebaš?
„Ujka, mogu li da dođem večeras? Ne treba mi ništa, samo da pričamo.“
Moj glas je drhtao dok sam kucala poruku, ali nisam želela da zvučim slabo. U poslednje vreme, otkako su se mama i tata razveli, osećala sam se kao da mi se tlo izmiče pod nogama. Mama je bila zatvorena u sebe, tata je otišao kod svoje nove žene, a ja sam ostala da lutam između dve tišine. Ujak Radovan je uvek bio onaj koji me je vodio na sladoled, koji mi je kupovao knjige i pričao viceve. On je bio moj oslonac iz detinjstva, a sada mi je više nego ikad trebao.
„Naravno, Mico, dođi oko sedam. Spremiću ti one palačinke koje voliš,“ odgovorio je brzo. Osetila sam olakšanje, ali i stid što mu se namećem. Nisam htela da budem još jedan teret.
Kada sam stigla, Radovan je otvorio vrata sa osmehom, ali odmah sam primetila senku u njegovim očima. U stanu je mirisalo na vanilu i limun, baš kao kad sam bila mala. Seo je preko puta mene za sto i upitao:
„Šta te muči, Mico?“
Nisam znala odakle da počnem. „Ne znam… Sve. Mama ne priča sa mnom, tata me zove samo kad mora. Osećam se kao višak. Kao da sam sama na svetu.“
Radovan je uzdahnuo i spustio pogled. „Znaš, razvod nikome nije lak… Ali moraš biti jaka. Tvoja mama te voli, samo joj treba vremena.“
„A šta ako joj nikad ne bude bolje? Šta ako ja nikad ne budem dobro?“
Pogledao me je kao da želi nešto da kaže, ali se suzdržao. Osetila sam kako mi suze naviru na oči.
„Radovane, ti si mi jedini ostao. Ne mogu više sama. Samo želim da neko bude tu za mene. Da me sasluša. Da mi kaže da će sve biti u redu.“
On je ustao i zagrlio me, ali zagrljaj je bio kratak, kao da ga nešto guši iznutra.
„Milice… Ima stvari koje ne razumeš. Tvoja mama i ja… Nismo uvek bili bliski. Ima tu mnogo toga što ti ne znaš.“
Zbunjeno sam ga pogledala. „Kakve to veze ima sa mnom? Ja samo želim porodicu koja me voli!“
U tom trenutku zazvonio mu je telefon. Pogledao je ekran i odmah se ukočio.
„Izvini, moram da se javim.“ Izašao je u hodnik i zatvorio vrata za sobom.
Čula sam prigušen razgovor:
„Ne mogu sada, Milena je ovde… Da, znam šta smo rekli… Ne, neću joj reći ništa… Molim te, smiri se!“
Srce mi je lupalo kao ludo. Ko je ta žena? Šta to ne treba da mi kaže?
Kada se vratio, pokušao je da se nasmeši, ali sam videla da mu ruke drhte.
„Ujka, šta kriješ od mene? Ko ti je to zvao?“
Slegnuo je ramenima. „Nije važno. Bitno je da si ti dobro.“
Nisam mogla više da izdržim.
„Ne možeš tako! Svi nešto krijete od mene! Mama ćuti, tata laže, a ti… Ti si mi jedini ostao! Ako ni ti nećeš biti iskren sa mnom, onda nemam nikoga!“
U tom trenutku sam ustala i krenula ka vratima.
„Milice! Stani!“
Okrenula sam se kroz suze.
„Zašto niko ne želi da mi kaže istinu? Zašto svi mislite da sam dete koje ništa ne razume?“
Radovan je ćutao nekoliko sekundi, a onda tiho rekao:
„Tvoja mama i ja smo se posvađali pre mnogo godina zbog tvog oca. On… On nije bio veran ni njoj ni meni kao bratu. Zbog toga smo svi udaljeni. I ja sam pogrešio što nisam bio tu za tebe kad ti je bilo najteže. Plašio sam se da ću pogoršati stvari.“
Osetila sam kako mi se srce cepa na pola.
„Znači svi ste znali šta se dešava, a niko nije mislio na mene? Na mene niko nije mislio!“
Sela sam na pod i počela da plačem kao dete.
Radovan je seo pored mene i prvi put posle dugo vremena pustio suzu.
„Izvini, Mico… Nisam znao kako da ti pomognem. Bio sam kukavica. Ali obećavam ti sada – biću tu za tebe koliko god mogu. Samo mi dozvoli da ispravim greške.“
Nisam znala šta da kažem. Samo sam klimnula glavom i pustila ga da me zagrli.
Te večeri smo dugo ćutali zajedno, svako sa svojim bolom.
Danas često razmišljam: Da li porodica može ponovo da se sastavi kad jednom pukne? Da li možemo naučiti da praštamo jedni drugima ili zauvek ostajemo zarobljeni u prošlim greškama?