Molitva u ponoć: Kako sam pronašla mir dok sam čekala sina

„Gde si, Marko? Zašto se ne javljaš?“ ponavljala sam u sebi, zureći u ekran telefona koji je uporno ćutao. Kiša je tukla po prozoru, a kazaljke na satu su pokazivale pola jedan posle ponoći. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Moj sin, moj jedini sin, nije se vratio kući, a poslednji put smo razgovarali pre pet sati. Obećao je da će biti kod kuće do deset.

U dnevnoj sobi je vladala napeta tišina. Moj muž, Dragan, sedeo je za stolom, ćutke listajući novine, ali sam videla kako mu ruke drhte. „Možda je samo ostao kod Nikole da igraju igrice. Znaš kakvi su klinci danas,“ promrmljao je, ali ni sam nije verovao u to.

Nisam mogla više da izdržim. Uzela sam telefon i pozvala Nikolu. „Zdravo, Nikola, izvini što zovem ovako kasno… Da li je Marko još kod vas?“

„Nije, tetka Ljiljo, otišao je pre više od dva sata. Rekao je da ide kući,“ odgovorio je pospano.

Kroz glavu su mi prolazile najgore misli. Sećanja na vesti o nestalim tinejdžerima, saobraćajnim nesrećama i lošem društvu su me gušila. Osetila sam kako mi se noge tresu. Dragan je ustao i prišao mi: „Hajde da pozovemo policiju ako se ne javi za pola sata.“

Ali nisam mogla da čekam. Izašla sam na hodnik i pokucala na vrata komšinice Zorice. „Zorice, izvini što smetam… Marko nije došao kući. Ne znam šta da radim.“

Zorica me je zagrlila: „Smiri se, Ljiljo. Hajde da zajedno prođemo ulicom, možda ga sretnemo.“

Izašle smo na kišu, hodale niz ulicu pod jednim kišobranom, osluškujući svaki zvuk. U daljini su se čuli koraci i smeh nekih mladića, ali Marko nije bio među njima.

Vratile smo se mokre do kože. Dragan je sedeo na kauču i gledao u telefon. „Nema ga ni na Instagramu ni na Viberu. Kao da je nestao.“

Osećala sam kako mi se suze slivaju niz lice. Otišla sam u svoju sobu, sela na krevet i sklopila ruke. Nisam znala šta drugo da radim osim da se molim. „Bože, čuvaj mi dete gde god da je. Daj mi snage da izdržim ovu noć…“

Dok sam izgovarala molitvu, osetila sam kako mi se telo polako opušta. Suze su prestale da teku, a srce mi je kucalo sporije. U tom trenutku nisam znala gde je Marko, ali sam osetila mir koji nisam imala satima.

Vratila sam se u dnevnu sobu gde su Dragan i Zorica sedeli u tišini. „Molila sam se,“ rekla sam tiho. „Ne znam gde je Marko, ali verujem da će biti dobro.“

Zorica me je pogledala sa nevericom: „Ljiljo, molitva neće vratiti Marka kući! Moramo nešto da preduzmemo!“

Dragan je uzdahnuo: „Ponekad ni policija ne može ništa… Možda stvarno treba da verujemo da će sve biti u redu.“

Tada je zazvonio telefon. Skočila sam sa stolice i javila se: „Halo?“

„Mama? Izvini što nisam zvao… Telefon mi se ispraznio. Bio sam kod Milice, pomagao joj oko zadatka iz matematike. Sad sam kod njejine bake, ona me vozi kući za deset minuta.“

Noge su mi klecale od olakšanja i besa u isto vreme. „Marko! Znaš li ti koliko smo se zabrinuli? Mogao si bar nekako da javiš!“

„Znam, mama… Izvini… Nisam mislio…“

Spustila sam slušalicu i sela na pod, smejući se kroz suze.

Zorica me je pogledala: „Eto vidiš! Sve se dobro završilo!“

Ali sledećeg dana počele su priče po komšiluku. Neko je video mene i Zoricu kako kasno noću lutamo ulicom po kiši; neko drugi je čuo Dragana kako viče na telefon; treći su nagađali da Marko ima problema sa drogom ili lošim društvom.

U prodavnici me je zaustavila komšinica Mira: „Ljiljo, čula sam šta se desilo… Ako ti treba pomoć oko Marka, znaš da možeš da računaš na mene.“ Njene reči su bile obavijene sumnjom.

Marko je ćutao danima, povukao se u sebe jer su ga drugari zadirkivali zbog brige njegove majke.

Dragan mi je zamerio što sam uključila celu ulicu: „Mogla si bar mene da pitaš pre nego što digneš paniku! Sad svi misle da ne možemo da vaspitamo svoje dete!“

Osećala sam krivicu i stid zbog toga što sam tražila pomoć od drugih, ali i zahvalnost što mi je sin živ i zdrav.

Te noći sam opet sela na krevet i sklopila ruke: „Bože, hvala ti što si mi vratio sina kući. Daj mi mudrosti da sledeći put znam kako da postupim — kome da verujem, kada da ćutim a kada da tražim pomoć?“

Ponekad se pitam — koliko nas majki svake noći moli za svoju decu? Da li nas vera zaista spašava od straha ili nam samo daje snagu da ga preživimo? Šta biste vi uradili na mom mestu?