Da smo se sreli ranije…

— Gospođo, vi ste sledeći! — povikala je nervozna medicinska sestra iz hodnika doma zdravlja, ali niko nije ustao. Svi smo sedeli kao ukopani, gledajući u pod, u brojeve na papirićima ili u prazno. Ja sam stiskala svoj broj u šaci kao da od toga zavisi moj život. U vazduhu je lebdela neka napetost, kao da će svakog časa neko eksplodirati.

— Jel’ vi ne vidite da ja ne mogu više da sedim? — viknuo je stariji čovek sa štapom, obraćajući se direktno meni. — Imam išijas, a vi mladi samo gledate telefone!

— Izvinite, gospodine, ali ja sam ovde već dva sata — odgovorila sam tiho, ali odlučno. — I ja imam svoje probleme.

— Svi mi imamo probleme, dete — umešala se žena u crnom kaputu, koja je mirisala na naftalin. — Samo što nas niko ne vidi.

Pogledala sam oko sebe. Svi su bili umorni, ogorčeni, kao da ih je život samleo. U tom trenutku vrata su se otvorila i iz ordinacije je izašao lekar, mlad čovek sa podočnjacima do brade.

— Sledeći! — rekao je ravnodušno.

Niko nije ustao. Osetila sam kako mi srce lupa. Da li da ustanem? Da li da pustim onog dedu sa štapom? Ili onu ženu što se drži za stomak?

— Idite vi — šapnuo mi je neko iza leđa. Okrenula sam se i ugledala muškarca mojih godina, možda malo starijeg. Imao je nežan pogled i ruke koje su drhtale.

— Hvala — promrmljala sam i ustala. Dok sam prolazila pored njega, osetila sam njegov pogled na sebi. Bio je to pogled čoveka koji mnogo toga zna, ali malo govori.

Ušla sam kod lekara, ali nisam mogla da se skoncentrišem na ono što mi govori. Glava mi je bila puna misli: kako smo svi ovde završili? Šta nas je dovelo do toga da se borimo za red kod lekara kao gladni psi?

Kada sam izašla iz ordinacije, onaj muškarac me je čekao na klupi ispred doma zdravlja.

— Jel’ vam bolje? — pitao je tiho.

— Ne znam… — slegla sam ramenima. — Sve mi je nekako teško poslednjih godina.

— Meni je teško celog života — nasmejao se gorko. — Ali čovek se navikne.

— Ja ne želim da se naviknem — odgovorila sam iskreno. — Ne želim da mi život prođe u čekanju i navikavanju na nepravdu.

— Kako se zovete? — pitao je.

— Milica. A vi?

— Nenad.

Klimnula sam glavom i krenula ka izlazu. Osetila sam kako me prati pogledom.

— Mogu li da vas ispratim do autobusa? — upitao je stidljivo.

— Možete — odgovorila sam, iznenađena sopstvenom spremnošću da prihvatim društvo potpunog stranca.

Dok smo hodali niz ulicu, Nenad je počeo da priča o svom životu. Odrastao je u malom mestu kod Kruševca. Otac alkoholičar, majka bolesna. Stariji brat otišao u Nemačku i nikada se nije vratio. Nenad je ostao da brine o majci dok nije umrla.

— Posle toga sam bio sam kao pas — rekao je tiho. — Radio sam sve i svašta. Bio sam vozač kamiona, radio na građevini, čak i u pekari. Ali nikada nisam imao osećaj da pripadam negde.

— A porodica? — pitala sam oprezno.

— Imao sam ženu… Draganu. Upoznali smo se na svadbi zajedničkih prijatelja. Bila je najlepša žena koju sam ikada video. Ali njeni roditelji nisu hteli da čuju za mene. Bio sam siromašan, bez stalnog posla. Govorili su joj: ‘Šta ćeš sa njim? Nikad nećeš imati svoj stan.’

Zastao je i pogledao me pravo u oči.

— I bili su u pravu. Nikada nismo imali svoj stan. Živeli smo kod mojih roditelja dok su bili živi, a posle kod njenih. Svađe su bile svakodnevne. Njena majka mi nikada nije oprostila što joj ćerka nije završila fakultet zbog mene.

Osetila sam kako mi knedla stoji u grlu. I ja sam imala sličnu priču. Moj otac nikada nije voleo mog muža Marka. Govorio je da nije dovoljno dobar za mene, da nema ambicije. Godinama smo živeli pod istim krovom sa mojima, trpeći uvrede i poniženja.

Nenad me pogledao kao da mi čita misli.

— Znaš li šta je najgore? Kad shvatiš da si ceo život živeo po tuđim pravilima i očekivanjima. Da si dozvolio drugima da ti kroje sudbinu.

Stali smo kod autobuske stanice. Vetar je nosio prašinu sa obližnjeg gradilišta.

— A deca? — upitala sam ga tiho.

— Imamo sina, Aleksu. Otišao je u Beograd na studije i više se ne javlja. Kaže da nema vremena za nas provincijalce.

Osetila sam kako mi suze naviru na oči.

— I moja ćerka, Jovana… Udala se prošle godine za nekog advokata iz Novog Sada. Viđamo se samo kad joj treba nešto ili kad joj muž ode na službeni put.

Nenad se nasmejao bez radosti.

— Znači ipak smo isti — rekao je tiho.

Sedeli smo tako još neko vreme u tišini. Oko nas su prolazili ljudi, svako sa svojim brigama i tugama.

— Da smo se sreli ranije… — izgovorio je Nenad zamišljeno.

Pogledala sam ga iznenađeno.

— Možda bi nam život bio drugačiji?

Nasmejala sam se kroz suze.

— Možda bismo zajedno čekali red kod lekara umesto sami?

Oboje smo znali da nema smisla razmišljati o tome šta bi bilo kad bi bilo. Ali ipak…

Narednih dana nisam mogla da ga izbacim iz glave. Setila sam se svih onih trenutaka kada sam mogla da donesem drugačiju odluku: kada sam mogla da odem iz roditeljske kuće ranije; kada sam mogla da podržim Marka umesto što sam slušala roditelje; kada sam mogla da budem hrabrija za sebe i svoju porodicu.

Jednog popodneva zazvonio mi je telefon. Bila je to moja sestra Jelena.

— Milice, mama opet pravi scenu zbog nasledstva. Kaže da si ti uzela više nego što ti pripada!

Osetila sam kako mi krv navire u lice od besa.

— Jelena, znaš dobro da nisam uzela ništa više nego ti! Dosta mi je više tih laži! Ako mama misli da može tako sa mnom, neka zaboravi da postojim!

Jelena je ćutala nekoliko sekundi.

— Znaš… možda bismo trebale zajedno da odemo kod nje i sve raspravimo kao ljudi?

Duboko sam uzdahnula.

— Umorna sam od rasprava, Jelena… Umorna od svega.

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što me boli: o porodici koja me ne razume; o deci koja su otišla svojim putem; o mužu koji me gleda kao stranca; o sebi koja više ne zna šta želi.

Sutradan sam otišla do doma zdravlja po rezultate nalaza. Nenad me čekao ispred ulaza.

— Znao sam da ćeš doći — rekao je sa blagim osmehom.

— Kako si znao?

— Kad jednom sretneš nekoga ko te razume bez reči… to ne puštaš tek tako.

Stajali smo ispred doma zdravlja dok su ljudi ulazili i izlazili pored nas kao reka koja nosi sve pred sobom.

— Hoćeš li na kafu? — pitao me tiho.

Klimnula sam glavom i pošla za njim niz ulicu punu rupa i parkiranih automobila na trotoaru. Ušli smo u mali kafić gde su konobari znali goste po imenu i gde su mirisale cigarete i kafa iz džezve.

Pričali smo satima o svemu: o detinjstvu, o roditeljima koji nisu znali drugačije; o deci koja su otišla; o ljubavi koja se izgubila negde između kredita i svađa oko para; o tome kako život prođe dok trepneš a ti ostaneš sa pitanjem: šta si zapravo uradio za sebe?

Na kraju dana Nenad me ispratio do kuće. Stajali smo ispred ulaza dok su komšije radoznalo virile kroz zavese.

— Milice… — rekao je tiho — možda nismo mogli promeniti prošlost, ali možemo pokušati bar malo popraviti sadašnjost?

Pogledala sam ga pravo u oči prvi put bez straha ili stida.

Možda jeste kasno za velike snove… ali zar nije vreme bar jednom pokušati živeti po svom?

I evo me sada pred vama, pišem ovu priču sa pitanjem: Da li ste ikada poželeli da ste nekoga sreli ranije? Da li mislite da možemo sebi oprostiti što nismo bili hrabriji kad je trebalo?