Zovu me svaki dan da pitaju za zdravlje: Da li je to briga ili samo nasledstvo?

— Mama, jesi li popila lekove danas? — pita Marko, moj najstariji sin, dok gledam kroz prozor na sivilo bloka. Njegov glas je uvek isti: kratak, brz, kao da žuri da završi razgovor.

— Jesam, sine. Sve je u redu — odgovaram, ali znam da nije. Nije u redu što mi srce preskoči svaki put kad zazvoni telefon, nadajući se da će neko doći, a ne samo pitati.

Telefon je postao moj jedini prozor u svet. Bojan zove svako drugo veče, Jelena vikendom. Svi pitaju isto: „Kako si, mama? Treba li ti nešto?“ Ali nikada ne pitaju šta mi zaista treba. Nikada ne pitaju da li mi treba zagrljaj, ili samo da sedimo zajedno i ćutimo.

Nekada smo svi živeli zajedno u ovom stanu. Sećam se dana kada je njihov otac otišao. Bio je mart, kiša je lila, a ja sam ostala sama sa troje dece. Marko je tada imao deset godina i plakao je tiho u svom krevetu. Bojan je bio mali buntovnik, a Jelena još beba. Sve sam ih podigla sama. Radila sam dva posla — danju u školi kao nastavnica srpskog jezika, noću prevodila tekstove za neku malu izdavačku kuću. Nikada nisam dozvolila sebi da padnem pred njima.

Sada, kada su odrasli i imaju svoje porodice, osećam se kao stranac u sopstvenom životu. Marko živi na Voždovcu sa suprugom i dvoje dece. Bojan je otišao u Novi Sad zbog posla i retko dolazi. Jelena je najmlađa, udala se za advokata i stalno putuje. Svi su uspešni, svi su „zauzeti“.

Pre neki dan sam imala rođendan. Nadala sam se da će neko doći. Pripremila sam pitu sa sirom i tortu od oraha, kao nekad kad su bili mali. Satima sam gledala u vrata. Prvo je zazvonio telefon — Jelena.

— Mama, srećan rođendan! Žao mi je što ne mogu da dođem, imamo goste večeras… Ali mislim na tebe! — rekla je veselo.

— Hvala ti, dušo — prošaputala sam.

Marko i Bojan su poslali poruke. Niko nije došao.

Nekoliko dana kasnije Marko me zove:

— Mama, znaš li gde ti stoje papiri od stana? Trebalo bi da ih pogledaš, da ne bude kasnije problema… znaš kako je danas sve komplikovano sa nasledstvom.

Osetila sam knedlu u grlu. Da li ih zaista zanima kako sam ili samo šta će ostati iza mene? Da li sam im samo adresa na kojoj se vodi stan?

Ponekad noću razgovaram sama sa sobom:

„Ljiljana, možda si ih previše štitila. Možda si ih naučila da misle da si nepobediva.“

Ali onda se setim kako su trčali meni u zagrljaj kad padnu ili kad dobiju lošu ocenu. Kako su me zvali „mama“ sa onim posebnim tonom koji više ne čujem.

Jednog dana Bojan me iznenadio posetom. Došao je bez najave, doneo mi kafu i kroasane iz pekare.

— Mama, izvini što te retko viđam… Znaš kako je s poslom…

— Znam, sine — prekinula sam ga tiho.

Sedeli smo zajedno u tišini. Onda je rekao:

— Znaš… Marko stalno priča o stanu i nasledstvu. Meni to nije važno. Samo želim da si dobro.

Pogledala sam ga pravo u oči prvi put posle dugo vremena.

— Bojane, znaš li koliko mi znači što si ovde? Više od svih poziva i poruka zajedno.

Nakon toga sam odlučila da ih okupim sve za nedeljni ručak. Pozvala sam ih dan ranije:

— Deca, spremam sarmu i pitu kao nekad. Dođite svi zajedno.

Marko je odmah pitao:

— Jel’ nešto nije u redu? Jesi li bolesna?

— Ne, samo želim da vas vidim.

Došli su svi. Prvi put posle mnogo godina sedeli smo zajedno za stolom. Deca su trčkarala po stanu kao nekad. Jelena je donela kolač, Bojan vino, Marko ćutao većinu vremena.

Na kraju ručka upitala sam ih:

— Da li znate šta mi najviše nedostaje? Vaš smeh u ovom stanu. Vaša prisutnost.

Jelena me zagrlila:

— Mama, izvini… Nekad zaboravimo koliko ti znači da smo tu.

Marko je ćutao, ali video sam mu suze u očima.

Te večeri sam sedela sama na terasi i gledala svetla grada. Možda nisu savršeni, možda nisu onakvi kakve sam zamišljala dok su bili deca… ali su moji. I dalje se nadam da će shvatiti koliko malo treba da bi neko bio srećan — samo malo pažnje i ljubavi.

Pitam se: Da li smo svi postali toliko zauzeti svojim životima da zaboravljamo one koji su nas stvorili? Da li će jednog dana i oni čekati isti taj poziv koji sada meni znači sve?