Majstor Svoje Nesreće: Kako je Ljiljana Nadmašila Sebe

„Opet si mi pomerila šerpu! Kako očekuješ da spremim ručak kad mi stalno diraš stvari?“ Ljiljanin glas je odjekivao kroz stan kao sirena za uzbunu. Stajala sam pored šporeta, držeći varjaču, pokušavajući da ostanem mirna dok mi je srce tuklo u grudima. Nije bilo važno što nisam ni ušla u kuhinju tog jutra – za nju sam ja bila krivac.

Moj muž, Marko, samo je slegnuo ramenima i povukao se u dnevnu sobu, kao što to uvek radi kad njegova majka započne novu rundu optužbi. „Pusti je, Ana, znaš kakva je,“ šapnuo mi je prošle nedelje, ali ja sam znala da to nije rešenje. Ljiljana je bila majstor za pravljenje problema ni iz čega, a onda bi se sama zapetljala u sopstvene spletke i na kraju okrivila ceo svet što joj život nije onakav kakav želi.

Sve je počelo pre tri godine kada smo se Marko i ja doselili kod nje, dok smo štedeli za svoj stan. „Samo privremeno,“ rekla je tada, ali privremeno se pretvorilo u beskonačno. Prvih meseci trudila sam se da joj ugodim – spremala sam joj kafu onako kako voli, peglala joj bluze, slušala njene priče o mladosti. Ali ništa nije bilo dovoljno dobro. Ako bih joj donela kafu sa šećerom, želela je bez; ako bih joj ispeglala bluzu na vešalici, želela je složenu u ormaru.

Jednog dana, dok sam pokušavala da uskladim posao od kuće i brigu o našem detetu, Ljiljana je upala u moju sobu bez kucanja. „Ana, gde su mi papuče?“ pitala je, kao da sam ja lični detektiv za nestale predmete. „Nisam ih videla, Ljiljana,“ odgovorila sam umorno. „Naravno da nisi! Ti nikad ništa ne vidiš!“ viknula je i zalupila vrata. Tog dana sam prvi put zaplakala zbog nje.

Ali najgore je bilo to što je Marko ćutao. Njegova majka ga je odgajila sama nakon što ih je otac napustio, i on joj nikada nije mogao reći ne. „Znaš da joj nije lako,“ govorio bi mi dok bih mu se žalila na njene ispade. „Samo pokušaj da je razumeš.“ Ali kako razumeti nekoga ko ne želi da bude shvaćen?

Letos se sve prelomilo. Planirali smo letovanje na Zlatiboru – prvi put posle pet godina. Marko i ja smo sve organizovali, platili apartman, spakovali dete. Ljiljana je tvrdila da ne želi da ide, ali dan pred polazak pojavila se sa spakovanim koferom i rekla: „Idem i ja. Neću valjda sama da ostanem u ovom stanu kao pas!“

Na Zlatiboru su počeli novi problemi. Prvog dana se posvađala sa gazdaricom apartmana jer joj peškiri nisu bili dovoljno mekani. Drugog dana je optužila Marka da joj je sakrio lekove (koje je sama zaboravila u torbi). Trećeg dana mi je pred svima rekla: „Ana, ti si kriva što mi sin više nije isti! Otkad si došla u našu porodicu, sve se promenilo!“

Te večeri sam sedela na terasi apartmana, gledala u mrak i pitala se šta sam pogrešno uradila. Da li sam zaista kriva što Marko više nije njen mali dečko? Da li sam kriva što ona ne ume da bude srećna? U tom trenutku mi se pridružila na terasi.

„Znaš, Ana,“ počela je tiho, „nije meni lako. Ceo život sam sama gurala kroz sve. Sada kad ste vi tu, osećam se kao višak.“ Pogledala me je onim svojim umornim očima i prvi put sam videla tugu ispod njene ljutnje.

„Niste vi meni ništa krivi,“ nastavila je, „ali nekad ne znam šta ću sa sobom. Sve bih htela da kontrolišem jer me strah da ću izgubiti ono malo što imam.“ Nisam znala šta da kažem. Samo sam klimnula glavom i pustila suzu.

Sutradan smo se vratili kući ranije nego što smo planirali. Marko nije ništa pitao – znao je da nam svima treba predah.

Od tada su naši odnosi ostali napeti, ali sada bar razumem odakle dolazi njena gorčina. I dalje pravi probleme ni iz čega – prošle nedelje me optužila da sam joj bacila omiljenu šolju (koju je sama razbila), a pre dva dana tvrdila da joj kvarim televizor jer ne znam da koristim daljinski. Ali sada znam: Ljiljana nije zla žena. Ona je samo majstor svoje nesreće.

Ponekad se pitam – koliko još možemo izdržati ovako? Da li ljubav prema porodici ima granice? I koliko puta treba oprostiti nekome ko ne ume ni sebi da oprosti?