Da li sam pogrešila što sam svom sinu dala ime Luka?

„Luka, dođi ovamo odmah!“, viknula sam kroz prozor, dok sam gledala kako se moj sin igra u parku sa još trojicom dečaka. Sva četvorica su se okrenula istovremeno. Sva četvorica – Luka. Osetila sam kako mi srce pada u stomak. Nije prvi put da se ovo dešava, ali svaki put me zaboli isto. Gledam svog sina, mog Luku, kako zbunjeno gleda u mene, a onda u ostale dečake, kao da ni sam nije siguran da li ga zaista zovem.

„Mama, koji Luka?“, pita me, a ja mu mahnem rukom. „Ti, sine, ti!“, odgovaram, ali osećam kako mi glas drhti. Osećam pogled drugih roditelja, kao da svi znaju šta mi je na umu. Da li sam pogrešila što sam mu dala tako često ime? Da li sam mu time oduzela nešto posebno, nešto što bi ga izdvajalo iz mase?

Sećam se dana kada sam prvi put izgovorila to ime naglas. Sedela sam sa mužem, Markom, u malom stanu na Novom Beogradu, dok smo birali ime za naše prvo dete. „Luka mi je oduvek bio lep“, rekla sam, a Marko je klimnuo glavom. „I meni. Kratko, jasno, zvučno. I lako se izgovara.“ Nismo ni razmišljali o tome koliko je to ime popularno. Nismo razmišljali o tome da će, kad god ga pozovem, još troje dece potrčati prema meni.

Godine su prolazile, Luka je rastao, a sa njim i moja sumnja. Prvi put sam se ozbiljno zapitala kada smo krenuli u vrtić. Vaspitačica je pročitala spisak: „Luka S., Luka M., Luka P., Luka J….“ Moj sin je bio Luka S. S kao Stojanović, naše prezime. Gledala sam ga kako sedi među ostalim Lukama, i pitala se da li će ikada biti dovoljno svoj, ili će uvek biti samo jedan od mnogih.

Jedne večeri, dok smo spremali večeru, Marko je primetio da sam zamišljena. „Šta ti je?“, pitao je, dok je seckao luk. „Razmišljam o Luki. O njegovom imenu“, priznala sam. „Znaš li koliko ih ima u njegovoj grupi? Četiri. A u parku još dva. Svi ga zovu po prezimenu.“

Marko je slegnuo ramenima. „Pa šta? I ja sam bio Marko M. u školi. Nije mi smetalo.“

„Ali, možda njemu smeta. Možda će mu smetati kad poraste. Možda će želeti da bude poseban, a ja sam mu to oduzela.“

Marko je uzdahnuo. „Preteruješ. To je samo ime.“

Ali meni nije bilo samo ime. Za mene je to bio deo identiteta, nešto što nosiš ceo život. Počela sam da istražujem, da čitam forume, da tražim savete drugih roditelja. Naišla sam na bezbroj mišljenja: neki su govorili da je ime nebitno, drugi su tvrdili da je presudno za samopouzdanje deteta. Jedna majka je napisala: „Moja ćerka je Milica, i uvek je bila Milica B. u razredu. Nikad joj nije smetalo.“ Ali ja nisam bila sigurna da li je to dovoljno dobar odgovor.

Jednog dana, dok smo šetali Kalemegdanom, Luka me je iznenada pitao: „Mama, zašto se svi zovemo Luka?“ Zastala sam, iznenađena njegovim pitanjem. „Ne znam, sine. To je lepo ime, pa ga mnogi roditelji biraju.“

„A zašto ja nisam mogao da budem, ne znam… Vuk? Ili Nemanja? Ili nešto drugo?“

Osetila sam knedlu u grlu. „Možda sam pogrešila, Luka. Ali tvoje ime mi je bilo posebno. Zvučalo je kao nešto što ćeš voleti.“

Luka je slegnuo ramenima. „Meni je lepo, ali nekad ne znam da li ti mene zoveš ili nekog drugog.“

Te noći nisam mogla da spavam. Razmišljala sam o svemu – o tome kako sam želela da mu dam ime koje će ga štititi, ime koje će biti lako za izgovor, ime koje će ga povezivati sa porodicom. Ali sada sam se pitala da li sam mu time oduzela priliku da bude drugačiji, da bude jedinstven.

Počela sam da razmišljam o promeni imena. Da li je to uopšte moguće? Da li bi Luka želeo da bude neko drugi? Da li bi ga to zbunilo, povredilo? Pitala sam Marka šta misli. „Ti si luda“, rekao je kroz smeh. „Ne možeš sad da menjaš detetu ime. On je Luka. Naš Luka.“

Ali meni nije bilo smešno. Počela sam da pričam sa drugim roditeljima. Jedna komšinica, Jelena, rekla mi je: „Znaš, moj sin je Ognjen. Nema nijednog drugog Ognjena u vrtiću. Ali stalno ga zadirkuju zbog imena. Kažu mu da je čudno. Nema pravila, Sanja. Uvek ćeš se pitati da li si uradila pravu stvar.“

Pitala sam i svoju majku. „Ti si mene nazvala Sanja. Nije bilo mnogo Sanja kad sam bila mala.“

„Nije, ali su me svi zvali Sanja iz kraja. Ipak, nikad nisam mislila da je ime ono što me čini posebnom. To je ono što jesi, ne kako se zoveš.“

Ali ja nisam mogla da se oslobodim osećaja krivice. Počela sam da primećujem kako Luka reaguje kad ga zovu po prezimenu. Nekad se nasmeje, nekad se namršti. Jednom sam ga čula kako kaže drugaru: „Ja sam Luka S., ti si Luka M. To je kao da smo braća.“

Možda sam previše emotivna. Možda previše analiziram. Ali svako veče, kad ga gledam kako spava, pitam se da li sam mu učinila medveđu uslugu. Da li će mi jednog dana zameriti? Da li će želeti da promeni ime? Da li će ga to pratiti kroz život?

Nedavno sam na internetu pročitala priču o ženi koja je promenila ime svom detetu sa pet godina. Komentari su bili surovi. „Kako možeš da menjaš detetu identitet?“ „To je tvoja nesigurnost, ne njegova.“ „Pusti dete da bude ono što jeste.“

Ali šta ako ono što jeste nije dovoljno posebno? Šta ako sam ga ja, iz najbolje namere, stavila u red sa još stotinu drugih Luka? Da li je to zaista važno, ili je važno kako ga vaspitavam, koliko ga volim, koliko mu pružam sigurnost?

Sutra ćemo opet u park. Zvaću ga, a možda će opet četvorica potrčati. Možda će se nasmejati, možda će se zbuniti. Ali znam da ću ga uvek prepoznati po načinu na koji mi trči u zagrljaj, po osmehu, po pogledu. Možda je to ono što je zaista važno.

Ponekad se pitam – da li je ime ono što nas određuje, ili je to ljubav koju nosimo u sebi? Da li sam pogrešila, ili sam samo bila još jedna mama koja je želela najbolje za svoje dete? Šta vi mislite – da li ime zaista može da promeni sudbinu jednog deteta?