Nana u trapericama: Moja borba za pravo na sreću

„Nana, zar ti nije neugodno nositi traperice?“ – riječi moje kćerke Amre odjekuju kroz kuću kao grom. Stojim pred ogledalom u dnevnoj sobi, povlačim kaiš na omiljenim trapericama, a ona me gleda kao da sam počinila najveći grijeh. „Šta će ljudi reći?“, nastavlja, a ja osjećam kako mi obrazi gore, ne od stida, već od bijesa i tuge. Zar sam došla do ovih godina da me vlastito dijete pita je li me sram što sam živa?

Sjedam na stolicu, spuštam glavu i pokušavam pronaći riječi. „Amra, dušo, zar misliš da sam manje nana ako nosim traperice? Zar su moje godine razlog da se odreknem svega što volim?“ Ona uzdahne, prevrne očima i ode u kuhinju, ostavljajući me samu sa svojim mislima. Sjećam se dana kada sam prvi put obukla traperice – bio je to poklon od rahmetli muža, Mustafe. Smijao se dok sam se vrtjela pred njim, govorio je: „Neka, ženo, nek’ vidiš kako je biti slobodna.“

Ali sloboda je ovdje uvijek bila skupa. U selu kod Zenice, gdje sam odrasla, žene su znale svoje mjesto. Moj otac je bio strog, majka tiha, a ja sam uvijek bila ona koja pita „zašto?“ i „zašto ne?“ Kada sam se udala, mislila sam da ću napokon moći disati. Mustafa je bio drugačiji, podržavao me, ali i on je imao svoje granice. Kad bi došle komšinice na kahvu, šaputale bi o meni: „Vidi je, nije ni maramu stavila, a sad još i farmerke.“

Godine su prolazile, djeca su rasla, a ja sam se trudila biti najbolja majka i supruga. Ali uvijek je nešto falilo. Kada je Mustafa umro, ostala sam sama sa Amrom i sinom Adnanom. Tada sam prvi put osjetila šta znači biti žena bez muškarca u kući – svi su imali mišljenje o meni. „Nana, nemoj izlaziti sama navečer“, „Nana, nemoj se smijati preglasno“, „Nana, nemoj nositi uske stvari.“

Ali ja sam voljela život. Voljela sam šetnje po kiši, voljela sam plesati u kuhinji dok kuham, voljela sam oblačiti ono što mi se sviđa. I sada, kad sam prešla pedesetu, osjećam se življe nego ikad. Ali Amra ne vidi to. Ona vidi samo sramotu, vidi poglede komšija, vidi ono što društvo očekuje od žene mojih godina.

Jednog dana, dok sam zalijevala cvijeće na balkonu, začula sam glasove ispod prozora. Dvije komšinice, Fata i Zumra, pričaju o meni. „Vidi je, još se šminka, još se sređuje, kao da je djevojka. Nije joj dosta što je udovica, sad još i farmerke nosi.“ Osjetila sam kako mi srce lupa, ali nisam se povukla. Namjerno sam zalila još jednu saksiju, podigla glavu i nasmijala se. „Dobar dan, komšinice! Lijep dan, zar ne?“ One su se zbunile, promrmljale nešto i otišle. Tada sam shvatila – njihova mišljenja su njihova, a moj život je moj.

Ali porodica je teža borba. Amra je sve češće dolazila sa novim prigovorima. „Mama, zar ne možeš biti kao ostale nane? Zašto moraš uvijek biti drugačija?“ Jednom sam joj odgovorila: „Zato što ne želim da mi život prođe u čekanju tuđeg odobrenja. Želim da budem sretna, Amra. Zar je to toliko strašno?“

Nekoliko dana nije pričala sa mnom. Osjećala sam se usamljeno, ali nisam popustila. Onda je došao Adnan sa ženom i djecom. Unuci su mi potrčali u zagrljaj, a snaha mi je šapnula: „Nana, super ti stoje te farmerke. I ja bih voljela imati tvoju hrabrost.“ Pogledala sam je i nasmijala se. „Nije hrabrost, dušo, to je potreba. Potreba da budem svoja.“

Jedne večeri, dok sam sjedila sama u sobi, Amra je ušla tiho. Sjela je pored mene, gledala me dugo, pa rekla: „Mama, bojim se. Bojim se da ćeš biti povrijeđena, da će te ljudi ogovarati, da ćeš ostati sama.“ Uzela sam je za ruku. „Dušo, ja sam već bila sama. Bila sam sama i kad sam bila okružena ljudima koji me nisu razumjeli. Ali sada, kad sam svoja, osjećam se manje sama nego ikad.“

Plakala je. I ja sam plakala. Prvi put smo razgovarale kao dvije žene, a ne kao majka i kćerka. Rekla sam joj sve što me boli, sve što me raduje, sve čega se bojim. Ona je slušala, a onda me zagrlila. „Možda nikad neću razumjeti, ali volim te, mama.“

Sutradan sam obukla svoje traperice, stavila malo ruža i otišla na pijacu. Komšinice su me gledale, neki su se smijali, neki su šaputali. Ali ja sam hodala uspravno, ponosno, kao žena koja je napokon pronašla sebe.

Ponekad se pitam – da li je grijeh biti sretan na svoj način? Da li sam sebična što želim živjeti po svojim pravilima? Možda jesam, ali ako to znači da ću biti istinski živa, onda neka budem sebična. Šta vi mislite – zar nije vrijeme da svaka žena u Bosni ima pravo na svoju sreću, bez obzira na godine i tuđa očekivanja?