Tri žene, jedno ogledalo: Istina na pijaci

— Pogledaj samo, Milice, kakve su ove jabuke! Male, pošle, a cene kao da su zlatne! — uzdahnula je tiho gospođa Ljiljana, stežući torbu na ramenu. Njene ruke su bile ispucale od deterdženta i zime, a lice umorno od godina brige.

Milica je ćutala, gledala jabuke kao da u njima traži odgovore na pitanja koja je muče. Pored njih stajala je Vesna, sa blagim osmehom na licu, kao da joj ništa ne može pokvariti dan.

— Ja mislim da su ove jabuke pravo čudo — reče Vesna tiho. — Koliko je kiše palo ovog leta, koliko je grada bilo… A opet, evo ih. Nisu savršene, ali su naše.

Ljiljana je odmahivala glavom. — Lako je tebi da pričaš, Vesna. Tvoj muž još radi, deca ti nisu otišla u inostranstvo. Ja sam sama, penzija mi ne pokriva ni račune. Sve što sam gradila, sve što sam sanjala… kao ove jabuke — pokazala je na jednu sa tamnom flekom. — Počelo lepo, a završilo se trulo.

Milica je tada prvi put progovorila tog jutra. — Možda nije sve tako crno. Možda treba da budemo zahvalne što uopšte imamo šta da kupimo. Moja mama kaže: ‘Kad imaš jabuku i hleb, nisi gladan.’

Ljiljana se nasmejala gorko. — Tvoja mama nije živela devedesete. Nije gledala kako joj muž gubi posao zbog privatizacije, kako joj deca odlaze jer ovde nema nade.

Vesna je spustila ruku na Ljiljanino rame. — Znam da ti je teško. Ali hajde da ne zaboravimo šta imamo. Pogledaj ovu pijacu — ljudi se smeju, prodavci viču, deca trče između tezgi… To je život.

U tom trenutku prodavačica, starija žena sa maramom na glavi, podiže glas: — Dame, hoćete li jabuke ili ćete samo gledati? Imam još malo ovih lepih crvenih iz Grocke!

Milica se nasmešila prodavačici i izabrala nekoliko jabuka. Vesna joj se pridružila, ali Ljiljana je stajala po strani.

— Neću danas — reče tiho. — Neka neko drugi uzme ono što valja.

Milica ju je pogledala sa sažaljenjem. — Ljiljana, hajde sa nama na kafu. Nismo se videle mesecima.

— Nemam vremena — odbrusi Ljiljana. — Moram kući da spremam ručak za unuka. Snaja mi radi do kasno, a on neće ništa da jede osim palačinki.

Vesna je pokušala da je oraspoloži: — Znaš šta? Kad sam bila mala, moja baka mi je pravila kompot od ovakvih jabuka. Nikad nisu bile savršene, ali su bile najslađe na svetu.

Ljiljana je ćutala. U njenim očima videla sam suze koje nije htela da pusti pred nama.

Krenule smo polako kroz gužvu pijace. Milica i Vesna su pričale o deci, o poslu, o tome kako su cene svega otišle u nebesa. Ja sam ćutala i slušala njihove glasove koji su se mešali sa zvucima pijace: prodavci koji nude sir iz Sjenice, baba koja viče „mladi krompir!“, dete koje plače jer mu majka nije kupila lizalicu.

U jednom trenutku Milica zastade i pogleda me pravo u oči:

— Znaš li ti koliko puta sam poželela da pobegnem od svega? Da ostavim posao u školi, decu kod muža i jednostavno nestanem? Ali onda pomislim na mamu… Kako bi ona preživela bez mene? Kako bi deca rasla bez mog zagrljaja?

Vesna je klimnula glavom: — Svi mi ponekad sanjamo o bekstvu. Ali život nije film. Ne možemo samo da odemo.

Ljiljana nas je stigla i tiho rekla: — Možda ne možemo da pobegnemo, ali možemo da biramo kako ćemo gledati na ono što imamo.

Stale smo kod tezge sa medom. Prodavac nam je ponudio da probamo bagremov med.

— Med leči sve rane — reče on uz osmeh.

Milica ga pogleda s nevericom: — Da leči račune i kredite, kupila bih celu teglu!

Svi smo se nasmejali, ali u tom smehu bilo je gorčine.

Kada smo izašle sa pijace, svaka od nas krenula je svojim putem. Milica ka školi gde predaje srpski jezika deci koja više sanjaju o Nemačkoj nego o Beogradu. Vesna ka banci gde radi kao službenica i svakog dana sluša tuđe probleme i dugove. Ljiljana ka stanu u Bloku 45 gde čuva unuka dok snaja pokušava da zaradi za život.

A ja? Ja sam ostala na uglu pijace, gledajući kako ljudi prolaze pored mene sa kesama punim voća i povrća koje će možda završiti u kompostu jer niko nema vremena da kuva kao nekad.

Setila sam se reči moje bake: „Život je kao pijaca — nikad ne znaš šta ćeš dobiti, ali moraš da biraš najbolje od onoga što ti se nudi.“

Pitam se: Da li smo mi te jabuke sa flekama? Da li nas neko bira ili ostajemo na dnu gajbe dok ne istrulimo?

Možda istina nije ni u jednoj perspektivi posebno, već u tome kako ih spojimo u jednu priču koja nas sve drži zajedno.

Šta vi mislite? Da li birate život kakav jeste ili sanjate o onom koji nikada neće doći?