Nenadano dete koje je promenilo sve: Priča iz srca jedne srpske porodice
— Ne mogu više, Milane! — majčin glas je parao tišinu stana dok sam u kuhinji pokušavala da završim domaći iz matematike. — Ne mogu sama sve da nosim na leđima!
Otac je ćutao, gledao kroz prozor kao da će mu sivi blokovi Novog Beograda dati odgovor. Zastala sam, olovka mi je drhtala u ruci. Značila sam da će opet početi. Otkad sam čula da je mama trudna, sve se promenilo.
Imam trinaest godina, zovem se Jelena. Imam mlađu sestru Mariju, ona ima devet. Do pre nekoliko meseci, naš život bio je težak, ali podnošljiv. Tata radi kao vozač autobusa u GSP-u, stalno umoran, stalno nervozan. Mama je prodavačica u lokalnoj pekari, ustaje pre svih, vraća se poslednja. Novca nikad nema dovoljno.
Ali kad je mama saopštila da je trudna, kao da se sve srušilo. Tata je prvo ćutao danima, a onda su krenule svađe. — Kako si mogla? — vikao je jedne noći. — Zar ti nije dosta što jedva sastavljamo kraj s krajem? Još jedno dete? Jesi li normalna?
Mama je plakala, zatvarala se u kupatilo i dugo nije izlazila. Marija i ja smo se grlile u krevetu, slušale šapate i suze kroz zidove. U školi sam bila odsutna, drugarice su me pitale šta mi je, ali nisam imala snage da pričam.
Jednog popodneva, dok sam prala sudove, tata je došao ranije s posla. Seo je za sto, gledao me pravo u oči.
— Jelena, dođi ovamo.
Ostavila sam sunđer i sela preko puta njega.
— Znaš li ti šta znači imati još jedno dete? — pitao je tiho.
— Znam da će biti teško — šapnula sam.
— Teško? Nije to teško, to je nemoguće! — udario je pesnicom o sto. — Ja više ne mogu! Ili će ona… ili ću ja otići!
U tom trenutku mama je ušla u kuhinju. Pogledala me, pa njega.
— Milane, nemoj pred decom — rekla je umorno.
— Deca treba da znaju istinu! — viknuo je.
Te večeri nisam mogla da zaspim. Marija me pitala:
— Jelena, hoće li tata stvarno otići?
— Ne znam — slagala sam. U sebi sam bila sigurna da hoće.
Sledećih dana atmosfera je bila napeta kao pred oluju. Baba Ljubica, tatina majka, dolazila je svaki drugi dan.
— Sine, nemoj da dozvoliš da te ova njena glupost uništi! — šaputala mu u predsoblju. — Neka ide na „čišćenje“, ima doktora za to! Šta će vam još jedno gladno dete?
Mama je ćutala, samo joj se lice skupljalo od bola. Jednom sam joj donela čaj u sobu i zatekla je kako gleda u plafon praznim pogledom.
— Mama?
— Jelena… ne znam šta da radim… — suze su joj klizile niz obraze.
— Mama, ja želim brata ili sestru — rekla sam iskreno. — Ne moraš biti sama. Ja ću ti pomagati oko svega.
Zagrlila me tako jako da me zabolelo.
Tata je postajao sve hladniji. Počeo je da ostaje duže na poslu, vikendom bi nestajao „kod prijatelja“. Jednom ga nisam videla tri dana. Kad se vratio, mirisao je na rakiju i duvan.
Jedne noći čula sam kako mama povraća u kupatilu. Otišla sam do nje, držala joj kosu dok se tresla nad šoljom.
— Biće sve u redu — šaputala sam joj kao što je ona meni šaputala kad sam bila mala i imala temperaturu.
U školi su počeli da kruže tračevi. Komšinica Mira iz trećeg sprata rekla mojoj najboljoj drugarici Ani:
— Jelena će dobiti brata! A otac joj pije i viče na ženu! Jadna deca…
Ana me pitala:
— Jelena, jel’ istina to što pričaju?
Samo sam slegla ramenima i pobegla u WC.
Jednog dana tata nije došao kući. Prošlo je veče, pa noć. Mama ga je zvala na mobilni, nije se javljao. Marija i ja smo sedele na podu dnevne sobe i plakale.
Ujutru se pojavio sa crnim podočnjacima i torbom u ruci.
— Odlazim kod majke — rekao je kratko mami. — Kad odlučiš šta ćeš sa tim detetom, javi mi.
Vrata su tresnula za njim tako jako da su se stakla zatresla.
Mama se srušila na fotelju i počela da jeca kao dete. Nisam znala šta da radim osim da sednem pored nje i ćutim.
Prolazili su dani. Baba Ljubica dolazila češće nego ikad.
— Slušaj me dobro! — vikala je mami. — Ako rodiš to dete, moj sin više neće kročiti ovde! Uništićeš porodicu!
Mama joj nije odgovarala. Samo bi posle svake njene posete sedela satima nepomično.
Jednog dana došla nam je tetka Zorica, mamina sestra iz Obrenovca.
— Sestro, nemoj da slušaš nikoga! To dete nije krivo ni za šta! Ako treba, dođi kod mene dok ne prođe sve ovo!
Mama ju je prvi put pogledala sa tračkom nade.
Tih dana ja sam preuzela sve po kući: kuvanje makarona na vodi, pranje veša na ruke jer nam se pokvarila mašina a majstor traži „keš unapred“, pomaganje Mariji oko škole…
Jednog popodneva zazvonio nam je telefon. Tata.
— Jelena? Kako ste?
— Dobro smo… Tata, vrati se kući…
Dugo je ćutao.
— Ne mogu dokle god tvoja majka ne odluči šta će sa tim detetom…
Spustila sam slušalicu i prvi put osetila bes prema njemu.
Vreme je prolazilo sporo kao zima bez grejanja. Mama je išla na preglede sama ili sa mnom. Lekar joj je jednom rekao:
— Gospođo Ivković, trudnoća napreduje dobro uprkos stresu… Ali morate misliti na sebe!
Mama mu se nasmejala tužno:
— Kako da mislim na sebe kad nemam ni za hleb?
On joj je dao neki broj socijalne službe ali mama nikad nije pozvala.
Jednog dana pojavila se baba Ljubica sa kesom punom hrane i novcem.
— Evo ti za decu! Ali znaj: ako rodiš to dete, moj sin te više neće pogledati!
Mama joj je vratila novac:
— Neću tvoje pare ako dolaze sa ucenom!
Baba Ljubica je otišla crvena od besa.
Na dan kada su krenuli prvi trudovi, bio je mart i padao sneg kao usred januara. Mama me probudila u pet ujutru:
— Jelena… vreme je…
Pozvala sam tetku Zoricu koja nas je kolima odvezla do Narodnog fronta. Marija i ja smo ostale kod nje dok smo čekale vesti.
Posle šest sati stigao je poziv: „Devojčica! Zdrava!“
Plakale smo od sreće obe s Marijom i tetkom.
Tata se pojavio dva dana kasnije na vratima tetkinog stana. Bio je neobrijan i slomljenog pogleda.
— Jelena… gde vam je mama?
— U bolnici… Dobila si još jednu ćerku…
Seo je na stolicu i počeo da plače prvi put otkad ga znam.
Kad smo svi zajedno otišli po mamu i bebu (nazvali smo je Ivana), tata ju je zagrlio kao nikad ranije.
Narednih meseci bilo nam je teško ali nekako lakše: tata se vratio kući i više nije pio; mama se smejala češće; baba Ljubica dolazila ređe ali donosila poklone za Ivanu; Marija i ja smo bile ponosne starije sestre.
Nekad pomislim: šta bi bilo da mama nije imala snage da izdrži? Da li bi nas danas bilo zajedno? Da li porodica znači samo krv ili hrabrost da oprostiš i voliš uprkos svemu?