Brat je odbio da brine o bolesnoj majci i pokušao da proda njenu kuću: Od tada ni majka ni ja ne želimo da ga vidimo

„Ne mogu više, Marija! Ne mogu! Sve je na meni!“ vikao je Nenad dok je tresnuo vrata dnevne sobe. Majka je ležala u krevetu, bleda i iscrpljena, a ja sam stajala između njih, pokušavajući da zadržim suze. „Nenade, nije sve na tebi. Ja sam ovde, tu sam svaki vikend, dolazim iz Novog Sada kad god mogu…“ pokušavala sam da ga umirim, ali on me nije slušao.

Nenad je pet godina stariji od mene. Oduvek su ga roditelji štitili, pravdali njegove neuspehe i lenjost. Dok sam ja odmah posle srednje škole otišla na fakultet u Novi Sad, radila dva posla i postala samostalna, Nenad je ostao u našem stanu u Pančevu. Nikada nije završio fakultet, menjao je poslove, ali se uvek vraćao kući. Mama mu je kuvala, tata mu je davao novac. Kada je tata preminuo pre tri godine, sve se srušilo na mene i mamu.

Majka je ubrzo obolela od dijabetesa, a kasnije su joj otkazali bubrezi. Trebala joj je svakodnevna nega. Ja sam dolazila svakog vikenda, uzimala slobodne dane kad god mogu, ali nisam mogla da ostavim posao i život u Novom Sadu. Nenad je bio tu, ali sve ređe kod kuće. Počeo je da izlazi, nestaje po nekoliko dana, a majka je ostajala sama.

Jednog dana sam došla ranije nego što sam najavila. Zatekla sam majku kako plače u kuhinji. „Šta se desilo?“ pitala sam zabrinuto. „Nenad mi je rekao da ne može više da me gleda ovakvu… Da mu smetam… Da bi bilo bolje da odem u dom…“

U meni se nešto slomilo. Kako može? Kako može tako nešto da kaže ženi koja ga je podizala sama poslednje tri godine? Te noći nisam mogla da spavam. Čula sam kako Nenad razgovara telefonom u hodniku.

„Ma naravno da možemo da prodamo stan! Mama više ne može sama, ionako će završiti u domu… Da, znam jednog čoveka koji bi odmah kupio…“

Srce mi je lupalo kao ludo. Nisam mogla da verujem šta čujem. Sutradan sam ga suočila s tim.

„Nenade, šta to radiš? Hoćeš da prodaš stan dok je mama živa?“

„A šta hoćeš ti? Da ja ceo život budem njen rob? Da gledam kako propada? Treba mi novac! I tebi bi dobro došlo malo para!“

„Meni ne treba ništa osim toga da mama bude dobro! Ako ti ne možeš da brineš o njoj, ja ću naći način! Ali stan nećeš prodati dokle god je ona živa!“

Nakon tog razgovora, sve se promenilo. Nenad je još neko vreme dolazio kući, ali sve ređe. Počeo je da šalje poruke umesto da dolazi. Majka se povukla u sebe. Osećala se izdano i odbačeno.

Nekoliko meseci kasnije, Nenad mi je poslao poruku: „Ne mogu više s vama. Prodajte stan kad umre, ja neću ništa.“

Majka nije želela ni da ga vidi ni da čuje za njega. „Neka ide svojim putem. Ja imam tebe“, rekla mi je tiho dok sam joj menjala zavoje.

Tako su prošle dve godine. Majka se pogoršavala, ali smo bile zajedno. Svaki trenutak sam koristila da joj pokažem koliko mi znači. Nenad se nije javljao ni za rođendan, ni za Božić, ni kad joj se stanje pogoršalo.

Jednog dana, dok sam joj čitala omiljenu knjigu, majka me uhvatila za ruku: „Nemoj nikada biti kao tvoj brat. Porodica nije samo krv – porodica su dela i ljubav.“

Majka je preminula mirno, u snu. Sahranili smo je bez Nenada. Nije se pojavio ni tada.

Danas sedim u praznom stanu i gledam stare fotografije. Pitam se gde smo pogrešili s Nenadom. Da li smo ga previše štitili? Da li sam mogla više da uradim? Da li porodica može da preživi ovakvu izdaju?

Možda će neko od vas razumeti moju bol ili imati odgovor na pitanje: Šta biste vi uradili na mom mestu? Da li biste oprostili bratu koji vas je izdao zbog novca?