Bez Sna i Ljubavi: Noć u Kuhinji

— Opet ne spavaš? — začuo se tihi glas moje ćerke Milice iz hodnika. Stajala je na pragu kuhinje, bosa, u staroj majici koju je nasledila od mene. Pogledala sam je preko ramena, pokušavajući da sakrijem suze koje su mi navirale dok sam mešala luk na tiganju.

— Ne mogu da zaspim, dušo. Samo sam ogladnela — slagala sam, iako sam znala da me ne veruje. Nije ni trebalo da pokušavam. Milica je imala šesnaest godina, dovoljno da prepozna laž u mom glasu, ali još uvek premlada da razume sve što se dešava između odraslih.

Noć je bila gusta i teška, kao da je cela zgrada u kojoj živimo natopljena mojim brigama. Sat na zidu pokazivao je tri i dvadeset. U vazduhu se mešala aroma prženog luka i gorčina uspomena. Svaki put kad bih zatvorila oči, vraćala bih se na onu scenu iz dnevne sobe, pre tačno godinu dana.

— Marija, moramo da razgovaramo — rekao je tada Dragan, moj muž, dok je nervozno stezao ključeve od kola. — Nije više kao pre. Zaljubio sam se u drugu ženu.

Te reči su mi odzvanjale u glavi kao pokvarena ploča. Sve što sam gradila sa njim — dvadeset godina braka, dvoje dece, zajednički krediti, letovanja na Zlatiboru i more kod tetke u Herceg Novom — sve je to palo u vodu zbog jedne rečenice.

Milica je sela za sto i gledala me kako se borim sa lukom. U njenim očima sam videla brigu, ali i neku vrstu ljutnje koju nije umela da izgovori. Znala sam da mi zamera što nisam više vikala na Dragana, što ga nisam isterala iz stana uz viku i psovke kao što to rade žene u serijama. Ali ja nisam imala snage ni za suze, a kamoli za scene.

— Mama, zašto si mu dozvolila da ode? — pitala je jednom, pre nekoliko meseci. Tada nisam imala odgovor. Ni sada ga nemam.

— Hoćeš li malo jaja sa lukom? — upitala sam tiho, pokušavajući da promenim temu.

— Ne mogu da jedem noću — odgovorila je kratko i povukla se nazad u svoju sobu.

Ostala sam sama sa svojim mislima i škripom starog frižidera. U poslednje vreme često sam razmišljala o tome gde sam pogrešila. Da li sam bila previše posvećena deci? Da li sam zapostavila sebe? Dragan je govorio da mu nedostaje pažnja, ali kako da podelim pažnju kad radim dva posla da bismo otplatili kredit?

Moja majka bi rekla: „Muškarci su kao deca, stalno im treba nešto novo.“ Ali ja nisam želela da verujem u to. Dragan nije bio takav kad smo se upoznali na fakultetu. Bio je nežan, pažljiv, znao je napamet sve moje omiljene pesme Đorđa Balaševića. Sećam se kako smo zajedno sedeli na klupi kod Kalemegdana i planirali budućnost.

Sada, dok stojim sama u kuhinji, pitam se gde su nestali ti snovi. Da li su nestali sa njegovom ljubavnicom? Ili su umrli onog dana kad sam prestala da verujem da zaslužujem sreću?

Telefon je zazvonio iz dnevne sobe. Pogledala sam ekran — Dragan. Uvek zove kasno noću kad ne može da spava ili kad ga grize savest zbog dece. Nisam želela da se javljam, ali znala sam da će zvati dok ne podignem slušalicu.

— Halo? — javila sam se tiho.

— Marija… Izvini što zovem ovako kasno. Samo… Milica mi nije odgovarala na poruke danas. Je l’ sve u redu? — pitao je glasom punim stida.

— Sve je u redu. Spava — slagala sam opet. Nisam želela da mu dam zadovoljstvo da zna koliko nas je povredio.

— Znaš… Znam da sam pogrešio — počeo je.

— Dragan, nemoj sad. Nije vreme — prekinula sam ga i spustila slušalicu.

Osećala sam kako mi ruke drhte dok sam gasila ringlu. Suze su mi klizile niz lice, ali nisam plakala zbog njega. Plakala sam zbog sebe, zbog Milice i Nikole koji je otišao kod bake na selo jer nije mogao da podnese napetost kod kuće.

Suseda Ljiljana često me gleda sažaljivo kad me sretne ispred lifta.

— Drži se, Marija. Život ide dalje — kaže ona svaki put.

Ali kako život ide dalje kad svaka noć izgleda isto? Kad ne možeš da spavaš jer te proganjaju pitanja bez odgovora?

Ponekad pomislim da bih volela da mogu da oprostim Draganu. Ne zbog njega, već zbog sebe. Da prestanem da nosim taj teret izdaje kao kamen oko vrata. Ali onda se setim Milice kako plače noću ili Nikole koji više ne želi ni da ga vidi.

U frižideru stoji torta koju sam pravila za Nikolin rođendan prošle nedelje. Niko nije imao volje ni da je proba. Svi smo sedeli za stolom kao stranci, svako sa svojim mislima i tugom.

Zamišljam kako bi bilo lepo kada bismo mogli ponovo biti porodica. Da zajedno doručkujemo nedeljom, idemo na pijacu i smejemo se glupostima kao nekad. Ali znam da to više nije moguće.

Možda će jednog dana Milica razumeti zašto nisam vikala ni plakala pred njim. Možda će shvatiti koliko hrabrosti treba za tišinu i koliko boli ima u svakom mom osmehu koji joj poklanjam.

Noć polako prelazi u jutro. Prvi tramvaji prolaze ispod prozora. Gasim svetlo u kuhinji i odlazim do Milicine sobe. Pokrivam je ćebetom i ljubim u kosu.

Možda će sutra biti lakše. Možda ću jednom moći sebi da oprostim što nisam bila jača.

Ali recite mi… Da li ste vi ikada morali da birate između oproštaja i ponosa? Kako ste znali šta je ispravno?