Kriv je vazduh!

„Milice, opet si zaboravila da pokupiš veš! Zar ti je teško da bar jednom uradiš nešto kako treba?“ – majčin glas parao je tišinu stana u Novom Sadu, dok sam stajala pored prozora i gledala u maglovitu ulicu. U tom trenutku, kao da sam ponovo imala deset godina i slušala kako mi otac šapuće: „S takvom facom teško ćeš se udati, dete moje.“

Nikada nisam bila lepotica. Kriva nosina, tanke usne, kosa koja nikad nije htela da raste duže od ramena. U školi su me zvali „Sova“. Smejali su mi se, gurali me u hodniku, a ja sam ćutala i gutala suze. Mama bi mi uveče mazala lice nekom domaćom maskom i govorila: „Dušo, nije sve u lepoti. Vidiš mene i tvog oca – nismo ni mi bili manekeni, ali smo zajedno.“

Ali nisu bili srećni. Otac je često pio, vikao na mene i majku. Majka je ćutala i trpela. Ja sam bežala u knjige i snove o nekom drugom životu. Onda sam upisala psihologiju na Filozofskom fakultetu. Tamo niko nije gledao ko je lep, a ko nije – bar sam tako mislila. Prvi put sam imala osećaj da vredim zbog onoga što znam i osećam.

Ali ni tamo nisam pronašla ljubav. Drugovi su me zvali na kafu samo kad im treba savet ili rame za plakanje. Nikada nisam bila ona koju bi pozvali na žurku ili kojoj bi poklonili ružu za 8. mart. Mama je počela da me gleda sa zabrinutošću: „Milice, vreme ti prolazi. Sve tvoje drugarice već imaju decu.“

Zaposlila sam se u domu zdravlja kao psiholog. Pomagala sam drugima da reše svoje probleme, a svoje sam gurala pod tepih. Kupila sam garsonjeru na Limanu uz pomoć roditelja. Svako veče sam se vraćala u prazan stan i gledala kroz prozor, pitajući se da li će ikada neko doći po mene.

Jednog dana, na vrata mog kabineta došao je gospodin Dragan sa ćerkom Jovanom. Jovana je bila lepa, ali tužna – muž ju je ostavio zbog mlađe žene iz Beograda. Dragan je bio tih, dostojanstven čovek, udovac već deset godina. Posle nekoliko seansi Jovana mi se otvorila, počela da se smeje. Dragan je došao da mi zahvali.

„Milice, ne znam kako ste uspeli, ali vratili ste mi dete. Da li biste pošli sa mnom na večeru?“

Zbunjeno sam klimnula glavom. Nisam znala šta da očekujem. Na večeri mi je pričao o svom životu, o tome kako mu nedostaje ženska ruka u kući.

„Vi ste dobra žena, Milice. Ne bih voleo da ostanete sami kao ja.“

Nisam znala šta da kažem. Kod kuće sam sve ispričala mami.

„Šta imaš da razmišljaš? Dragan je dobar čovek, ima stan, penziju… Nije ni on mlad, ali bolje išta nego ništa.“

„Ali mama… Ja ga ne volim.“

„Ljubav prođe, navika ostane. Pogledaj mene i tvog oca – da nisam ostala s njim, gde bih sad bila? Sama? Život je težak za ženu samu u Srbiji.“

Te reči su mi odzvanjale u glavi danima. Dragan me nije pritiskao, ali bio je uporan. Kupovao mi je cveće, donosio kolače koje je sam pravio.

Jedne večeri, dok smo šetali kejom uz Dunav, stao je i uhvatio me za ruku.

„Milice, znam da nisam tvoj princ iz bajke. Ali obećavam ti miran život bez laži i uvreda. Hoćeš li biti moja žena?“

Pogledala sam ga – nije bilo strasti ni leptirića u stomaku, ali bilo je nešto drugo: sigurnost i toplina koje nikad nisam imala kod kuće.

Pristala sam.

Venčanje je bilo skromno – samo najbliža rodbina i nekoliko mojih koleginica s posla. Mama je plakala od sreće: „Eto vidiš! Nije važna lepota!“ Otac je ćutao i gledao kroz prozor kafane.

Prvih godinu dana braka bilo je mirno. Dragan me zvao „Mila“, donosio mi doručak u krevet nedeljom, popravljao slavinu kad procure. Jovana me nije volela – smatrala me uljezom u svom životu.

„Vi ste mu samo uteha jer mu je dosadno,“ rekla mi je jednom kad smo ostale same.

„Možda si u pravu,“ odgovorila sam tiho.

Nisam mogla da zatrudnim. Posle dve godine pokušavanja, otišla sam kod lekara – dijagnoza: policistični jajnici. Dragan nije pravio problem.

„Imamo jedno drugo. To je dovoljno.“

Ali meni nije bilo dovoljno. Sanjala sam o detetu koje će me voleti bezuslovno.

Mama je počela da dolazi češće.

„Šta čekaš? Idi kod vračare! Možda ti neko zavidi…“

Smejala sam se kroz suze njenim praznovericama.

Onda se Dragan razboleo – srce mu je oslabilo, morao je na operaciju bajpasa. Jovana me optuživala:

„Da nije tebe, tata bi bio zdrav! Ti si ga izmorila svojim problemima!“

Plakala sam noćima na jastuku dok Dragan spava pored mene priključen na aparate.

Jednog dana došla sam kući s posla i zatekla Jovanu kako pretražuje naše fioke.

„Šta tražiš?“

„Dokaze da ga varaš! Znam ja kakve ste vi žene sa strane…“

Izbacila sam je iz stana prvi put podigavši glas:

„Dosta više! Tvoj otac me voli i to te boli!“

Dragan me zagrlio te noći kao nikada pre.

„Mila… Hvala ti što si uz mene kad svi drugi beže.“

Godinu dana kasnije Dragan je preminuo u snu. Ostala sam sama u stanu punom njegovih stvari i mirisa kafe koju više niko ne kuva za mene.

Jovana me tužila za nasledstvo – tvrdila je da sam manipulisala njenim ocem zbog stana.

Sudili smo se dve godine dok nisam pristala na nagodbu – prodala sam stan i kupila manju garsonjeru na Detelinari.

Mama više nije dolazila često – bila je bolesna, otac još gori nego pre.

Jedne večeri sedela sam sama uz prozor i gledala decu kako se igraju ispred zgrade.

Pitala sam se: Da li bih bila srećna da sam ostala sama? Da li bih bila srećna da sam rodila dete? Da li sreća dolazi sama ili moramo da joj otvorimo vrata?

Možda nisam imala bajku kakvu sam želela kao devojčica, ali imala sam trenutke mira i topline koje nikad nisam imala ranije.

A vi? Da li mislite da žena u Srbiji može biti srećna sama ili nam društvo još uvek ne dozvoljava da verujemo u sopstvenu vrednost bez muškarca?