Zasluženi kandidat
– Neću više da ćutim, mama! – viknula sam, tresući se od besa i straha dok sam stajala nasred dnevne sobe. Otac je sedeo za stolom, pogled mu je bio oštar kao nož. Majka je stiskala maramicu, suze su joj klizile niz lice. – Neću da se udam za nekog koga vi smatrate „zasluženim kandidatom“! Nisam ja vaša investicija!
– Ana, smiri se – otac je progovorio tiho, ali svaka reč odzvanjala je kao pretnja. – Sve radimo za tvoje dobro. Marko je iz dobre porodice, ima posao u državnoj firmi, stan na Novom Beogradu. Šta ti još treba?
– Da me voli! Da ga volim! – viknula sam, ali moj glas je zvučao kao jecaj.
Majka je ustala i prišla mi, pokušala da me zagrli. – Sine, život nije bajka. Ljubav dođe s vremenom. Važno je da imaš sigurnost. Pogledaj mene i tvog oca –
– Vi ste nesrećni! – prekinula sam je. – Godinama spavate u odvojenim sobama, svađate se zbog svake sitnice! Ja to neću!
Otac je ustao, lice mu je bilo crveno. – Dosta! Dok si pod mojim krovom, radićeš kako ti kažem!
Tog trenutka sam znala da moram da pobegnem. Ali gde? Imala sam dvadeset tri godine, završavala sam Filološki fakultet, radila povremeno u kafiću kod Hrama. Nisam imala svoj stan, ni ušteđevinu. Sve što sam imala bila je nada da negde postoji život po mojoj meri.
***
Marka sam upoznala na slavi kod strica. Bio je pristojan, nasmejan, znao je sve o fudbalu i politici. Otac ga je odmah zavoleo: „To ti je pravi kandidat, Ana! Vidiš kako te gleda?“
Ali mene nije gledao – gledao je kroz mene. Kao da sam deo nameštaja koji dolazi uz stan.
Prvi put smo izašli sami na kafu u „Kafeteriju“ kod Kalenića. Pričao mi je o svom poslu u EPS-u, o tome kako mu je otac bio direktor sektora i kako će on „sigurno napredovati“. Pitala sam ga šta voli da radi kad ne radi.
– Pa… volim da idem na Zlatibor sa društvom. Igramo PES, pijemo pivo…
– A filmovi? Knjige?
– Ma to je gubljenje vremena. Ko još danas čita?
Osetila sam hladnoću u stomaku. Ali nisam imala snage da odmah kažem „ne“. Roditelji su me svakodnevno pritiskali: „Ana, godine prolaze, nećeš valjda ostati usedelica kao tetka Ljilja!“
***
U isto vreme, moj život se lomio na još jednom mestu: moj brat Nikola vratio se iz Nemačke sa ženom i detetom. Roditelji su ga dočekali kao kralja: „Nikola ima svoj stan u Minhenu! Nikola zarađuje u evrima!“
A ja? Ja sam bila „problematična ćerka“ koja neće ni da se uda ni da sluša.
Jedne večeri Nikola me povukao u stranu.
– Ana, šta ti fali Marku? Lep dečko, ima para…
– Ne volim ga.
– Ljubav nije najvažnija. Pogledaj mene i Milicu – nismo se voleli kad smo se venčali, ali sad imamo porodicu.
– I jesi li srećan?
Nikola je ćutao.
***
Sve se promenilo kad sam upoznala Dušana. Bio je godinu dana stariji od mene, studirao je slikarstvo na Akademiji. Upoznali smo se na izložbi u SKC-u. Pričali smo satima o umetnosti, muzici, životu van Srbije.
– Znaš li ti koliko si hrabra što se boriš protiv roditelja? – pitao me jedne večeri dok smo sedeli na klupi na Tašu.
– Nisam hrabra. Samo ne mogu više da lažem sebe.
– Dođi kod mene kad god poželiš da pobegneš od svega.
I počela sam da odlazim kod njega sve češće. Prvi put sam osetila šta znači biti viđena i voljena zbog onoga što jesam.
Ali roditelji su saznali za Dušana. Otac je poludeo:
– Slikar?! Šta ćeš s njim? Da te izdržava od svojih slika po ulici? Sramota!
Majka je plakala danima: „Ana, ljudi pričaju… Tvoja tetka me zvala iz Pančeva! Kaže da si viđena s nekim boemom!“
***
Počeli su pritisci sa svih strana. Marko mi je slao poruke:
– Ana, tvoji su zabrinuti za tebe. Hajde da probamo još jednom? Moji roditelji bi voleli da te upoznaju.
Dušan mi je govorio:
– Ne moraš ništa zbog mene. Ako želiš sigurnost, idi s Markom.
A ja? Osećala sam se kao krpa koju svi razvlače.
Jedne noći vratila sam se kasno kući. Otac me čekao u hodniku.
– Gde si bila?
– Kod prijateljice.
– Lažeš! Znam gde si bila! Ako još jednom odeš kod tog propalitetnog slikara, možeš odmah da se iseliš!
Pogledala sam ga pravo u oči:
– Dobro. Odlazim.
***
Prvih dana kod Dušana bilo mi je lepo – ali i teško. Njegova garsonjera na Dorćolu bila je hladna, zidovi oguljeni, ali prvi put sam mogla da dišem.
Ali uskoro su počeli problemi: Dušan nije imao stalni posao, često nije imao ni za račune. Ja sam radila više smena u kafiću i učila za ispite noću.
Jednog dana Dušan mi je rekao:
– Ana… ne mogu više ovako. Osećam se beskorisno što ti sve vučeš.
– Nije važno… zajedno smo.
Ali nije bilo dovoljno. Počeo je da pije sve češće. Postajao je nervozan, vikao zbog sitnica.
Jedne večeri me gurnuo dok smo se svađali oko novca.
– Ti misliš da si bolja od mene jer tvoja porodica ima para?!
Pobegla sam iz stana bosa, po snegu.
***
Vratila sam se roditeljima posle dve nedelje lutanja po prijateljicama. Majka me dočekala zagrljajem i suzama:
– Sine… oprosti nam… Samo želimo da budeš dobro.
Otac nije rekao ništa. Samo mi je ostavio ključ od stana na stolu.
Marko me pozvao nekoliko dana kasnije:
– Ana… još uvek mislim da bismo mogli biti srećni zajedno.
Zatvorila sam oči i duboko udahnula:
– Marko… želim ti sve najbolje. Ali ja moram prvo sebe da pronađem.
***
Danas imam trideset godina. Radim kao profesorka srpskog jezika u jednoj gimnaziji na Voždovcu. Živim sama u malom stanu koji otplaćujem kreditom. Roditelji su konačno prihvatili moj izbor – ili su bar prestali da komentarišu.
Nisam udana, nemam decu. Ponekad me zaboli kada čujem kako rodbina šapuće: „Jadna Ana… sama ostade.“ Ali kada pogledam svoj život – znam da nisam pogrešila što sam izabrala sebe.
Ponekad se pitam: Da li bih bila srećna da sam poslušala roditelje? Da li bih danas imala miran život ili bih svake noći plakala u jastuk?
Možda nikada neću znati odgovor… Ali jedno znam: niko nema pravo da odlučuje umesto mene šta znači biti srećan.
A vi? Da li ste ikada morali da birate između tuđih očekivanja i svog srca?