Samoća na prometnom trotoaru: Da li je srce u Srbiji zaista otvrdlo?

— Gospođo, dobro ste? — viknula sam, dok su automobili jurili pored nas, a ljudi prolazili kao da nas nema.

Niko nije zastao. Niko nije ni pogledao. Samo ja, Jovana, dvadesetšestogodišnja devojka iz Mirijeva, klečala sam na hladnom betonu pored žene koja se srušila na trotoaru kod Vukovog spomenika. Ruke su mi drhtale dok sam vadila telefon iz džepa, a srce mi je tuklo kao ludo.

— Molim vas, pomozite! — zavapila sam ka prolaznicima. Stariji čovek u sivoj jakni samo je odmahnuo glavom. Dve devojke su ubrzale korak, zureći u ekrane svojih telefona. Jedan mladić je čak prešao na drugu stranu ulice.

— Halo, hitna? Jedna žena je pala, ne diše dobro… — glas mi je podrhtavao dok sam objašnjavala dispečerki gde se nalazimo.

Žena na zemlji je bila bleda, oči su joj bile poluzatvorene. Pridržala sam joj glavu, pokušavajući da je dozovem svesti. U tom trenutku, sve što sam osećala bila je nemoć i bes – na sebe, na ljude oko mene, na ceo ovaj grad koji je nekada bio topliji, bliži.

Hitna pomoć je stigla za deset minuta. Za mene – večnost. Dok su lekari radili svoj posao, ja sam stajala po strani, zgrčena od hladnoće i stida zbog svih onih koji su prošli pored nas kao pored praznog zida.

— Hvala vam što ste ostali uz nju — rekla mi je medicinska sestra, kratko me pogledavši. — Da niste vi pozvali, ko zna šta bi bilo.

Nisam znala šta da odgovorim. Samo sam klimnula glavom i gledala kako odvoze ženu u kolima hitne pomoći. Osetila sam suze na obrazima – od olakšanja ili od besa, nisam znala.

Vratila sam se kući kasno popodne. Mama me dočekala na vratima:

— Gde si do sad? Znaš li ti koliko sam brinula? Opet si kasnila na ručak! — vikala je, a ja sam samo nemo gledala u pod.

— Mama, žena se onesvestila na ulici… Pomogla sam joj dok nije stigla hitna.

— I šta ti imaš od toga? — prekinula me je. — Mogla si da upadneš u nevolju! Danas niko nikome ne pomaže bez razloga.

— Pa zar nije to normalno? Da pomogneš?

— Normalno? U današnje vreme? — mama je odmahnula rukom i nastavila da me grdi zbog hladne supe i propuštenog ručka.

Te večeri nisam mogla da zaspim. Vrtela sam po glavi slike sa ulice: lica ljudi koji nisu ni pogledali ženu u nevolji. Pitala sam se – da li bih i ja nekad prošla pored nekoga ko leži na zemlji?

Sutradan sam otišla do prodavnice. Komšinica Ljiljana me zaustavila:

— Čula sam šta si uradila juče. Cela zgrada bruji! Kažu da si pravila scenu nasred ulice.

— Scenu? Pomogla sam ženi koja je pala!

— Znaš ti kako danas ljudi zloupotrebljavaju tuđu dobrotu? Mogla si da budeš opljačkana! — šaputala je zaverenički.

Osećala sam kako mi krv navire u lice od besa i srama. Zar smo toliko postali sumnjičavi? Zar je pomaganje postalo sramota?

Narednih dana izbegavala sam komšije. Na poslu su me kolege zadirkivale:

— Jovana, ti si naš heroj! Ajde sad idi pa spašavaj ceo Beograd!

— Ma pusti je, sigurno je to radila zbog lajkova na Instagramu — dobacio je Marko iz računovodstva.

Nisam im odgovarala. Samo sam ćutala i povlačila se u sebe.

Jedne večeri tata me pozvao iz Novog Sada:

— Čuo sam šta se desilo. Ponosan sam na tebe, ćero. Ali pazi se sledeći put. Svet više nije kao što je bio kad smo mi bili mladi.

— Tata, zar treba da okrenem glavu kad neko pati?

— Ne kažem to… Samo… Znaš i sama kako ljudi umeju da budu zli.

Te reči su mi odzvanjale danima u glavi. Da li smo toliko oguglali na tuđu patnju? Da li nas je strah toliko promenio?

Prošlo je nekoliko nedelja. Jednog popodneva zazvonio mi je telefon.

— Dobar dan, da li govorim sa Jovanom Petrović?

— Da, izvolite?

— Ovdje Milica Stanković… Vi ste mi spasili život onog dana kod Vuka. Htela bih da vam se zahvalim lično.

Dogovorile smo se da se nađemo u obližnjem kafiću. Milica je bila žena srednjih godina, nežnog lica i toplih očiju.

— Ne znam kako da vam zahvalim — rekla je tiho. — Da nije bilo vas… Imam sina studenta i bolesnu majku kod kuće. Vi ste meni spasili porodicu.

Gledala sam je i osećala kako mi se grlo steže.

— Nema potrebe za zahvaljivanjem… Samo nisam mogla da prođem pored vas kao svi ostali.

Milica mi je stisla ruku:

— Znate li koliko ljudi prošlo tog dana? Niko nije ni pogledao… Vi ste jedina stali.

Te reči su me proganjale još dugo nakon tog susreta.

Kod kuće su tenzije rasle. Mama nije prestajala da prigovara:

— Sad će svi znati za nas! Šta ako neko pomisli da smo ludi ili naivni?

Brat Nemanja me izbegavao:

— Sramotiš porodicu! Ljudi će pričati svašta!

Jedino baka Radmila me razumela:

— Nek pričaju šta hoće! Nekad su ljudi pomagali jedni drugima bez pitanja. Ti si uradila ono što bi svako trebao.

Ali baka je bila poslednja iz tog starog sveta koji polako nestaje.

Vreme je prolazilo, ali osećaj gorčine nije nestajao. Počela sam da primećujem koliko smo svi postali zatvoreni – svako gleda svoja posla, niko ne želi da se zamera ili izdvaja iz mase.

Jednog dana dok sam čekala autobus kod Palilulske pijace, stariji čovek pao je ispred mene. Ovog puta nisam bila sama – još dvoje ljudi pritrčalo je da pomogne. Pogledali smo se i klimnuli glavama – kao da delimo neku tajnu.

Možda ipak ima nade za nas?

Danas često razmišljam o tom danu kod Vuka. O tome kako jedna mala odluka može promeniti nečiji život – ali i otkriti koliko smo sami među ljudima.

Pitam vas: Da li biste vi stali? Da li biste pružili ruku ili produžili dalje kao većina? I šta nam to govori o nama kao društvu?