Između Šporeta i Srca: Moj Život sa Nenadom
„Jelena, opet si podgrejala pasulj?! Rekao sam ti sto puta, ne mogu da jedem jučerašnje!“ Nenadov glas odjekuje kroz stan kao grom. Stojim pored šporeta, ruke mi drhte dok pokušavam da sakrijem suze. Znam da nije kraj sveta što pasulj nije svež, ali za njega jeste. Za njega je to izdaja, nemar, znak da ga ne volim dovoljno.
„Nenade, radila sam do šest, deca su imala trening, nisam stigla…“ pokušavam da objasnim, ali on me prekida mahanjem ruke.
„Svi rade! Nije izgovor! Moja majka je svaki dan kuvala sveže! Nikad nisam jeo podgrejano dok sam živeo kod nje.“
U tom trenutku mi kroz glavu prolazi slika njegove majke, Zorke, kako stoji u svojoj maloj kuhinji u Obrenovcu, znojna i umorna, ali sa osmehom na licu. Da li je i ona plakala kad Nenad nije gledao? Da li je i ona osećala ovaj teret?
Deca ćute za stolom. Milica gleda u tanjir, Filip prebira po telefonu ispod stola. Osećam kako mi srce lupa u grlu. Ne želim da deca misle da je normalno da se mama i tata svađaju zbog hrane. Ali ovo nije samo hrana. Ovo je mnogo više.
Kad Nenad odlazi iz kuhinje, sedam za sto i spuštam glavu u dlanove. Milica me tiho pita: „Mama, zašto tata ne može da jede kao svi ostali?“
Ne znam šta da joj kažem. Da li da joj priznam da ni sama ne znam odgovor? Da li da joj kažem da sam umorna? Da sam nekad sanjala o velikim stvarima, a sada sanjam o tome da jedan dan ne kuvam?
Sutradan ustajem ranije. U šest već seckam povrće za supu. Nenad još spava. U tišini kuhinje osećam miris detinjstva, ali i gorčinu u stomaku. Da li sam ja rob svog braka? Ili samo dobra žena?
Na poslu koleginica Ivana primećuje tamne krugove ispod mojih očiju.
„Jelena, šta ti je? Izgledaš kao da nisi spavala.“
Slegnem ramenima. „Ma ništa… muž opet pravi dramu oko hrane.“
Ivana se nasmeje gorko. „Moj Marko jede šta god mu dam. Nekad ni ne zna šta je na tanjiru.“
Zavidim joj. Zavidim svim ženama koje ne moraju da razmišljaju šta će sutra kuvati.
Vraćam se kući s posla s kesama punim namirnica. Deca su već stigla iz škole. Filip me pita može li kod druga na igranje.
„Ne možeš dok ne pojedeš ručak“, kažem automatski.
On uzdahne: „A šta ima?“
„Supa i musaka.“
„Opet musaka…“
U tom trenutku shvatam – ne samo Nenad, svi su nezadovoljni. Trudim se zbog svih, a niko nije srećan.
Nenad dolazi s posla nervozan. „Šta ima za ručak?“
„Supa i musaka.“
Pogleda me s gađenjem: „Juče si pravila musaku.“
„Juče sam pravila s tikvicama, danas je s krompirom.“
„Nije to razlika! Jelena, ja stvarno više ne mogu ovako!“
U meni nešto puca. Osećam kako mi se suze kotrljaju niz lice.
„A ja mogu?! Znaš li koliko mi je teško? Znaš li koliko puta sam htela samo da sednem i jedem šta ima? Da ne moram svaki dan iznova da izmišljam toplu vodu?“
Nenad ćuti. Prvi put ćuti.
Te noći ne spavam. Razmišljam o svom životu. O tome kako sam nekad volela da kuvam, kako sam uživala u mirisu domaće pite ili sarme koja krčka na šporetu. Sada mi je sve to teret.
Sutradan odlazim kod mame na kafu. Ona me gleda zabrinuto.
„Jeco, moraš da razgovaraš s njim. Nije normalno da se ovako mučiš.“
„Mama, on neće da sluša. Za njega je to pitanje ponosa.“
Mama uzdahne: „Ponos nije važniji od tvog zdravlja.“
Vraćam se kući odlučna da razgovaram s Nenadom.
„Nenade, moramo da pričamo.“
On podiže pogled sa televizora.
„Ne mogu više ovako. Ili ćeš početi da jedeš ono što ima ili ću prestati da kuvam svaki dan.“
On ćuti nekoliko trenutaka.
„Jelena… navikao sam tako ceo život.“
„A ja sam navikla da me poštuju.“
Prvi put vidim nesigurnost u njegovim očima.
„Ne znam… Pokušaću.“
Narednih dana pokušavamo kompromis – kuvam svaki drugi dan, a ostatke preradim u novo jelo. Nije idealno, ali bolje je nego pre.
Deca su srećna što više nema tenzije za stolom. Ja sam srećna što imam malo više vremena za sebe.
Ali i dalje me muči pitanje: Da li sam ja loša žena ako ne kuvam svaki dan? Da li ljubav meriš toplinom supe ili toplinom pogleda?
Možda vi znate odgovor bolje od mene? Kako vi rešavate ovakve svakodnevne borbe u porodici?