Moja majka je prodala moju budućnost: Ispovest iz srca srpske porodice

— Neću! — urliknula sam iz sveg glasa, tresući se od besa i straha. — Neću da idem kod tog čoveka! Nisam stoka da me prodajete!

Majka je stajala ispred mene, ruku stisnutih u pesnice, oči su joj bile crvene od suza i besa. Otac je ćutao, gledao u pod, kao da ga se sve to ne tiče. U kuhinji je mirisalo na pasulj, ali meni se povraćalo. Zora je tek svanula nad našim selom kod Kruševca, a ja sam već znala da će ovo biti dan kada će mi život biti presečen na pola.

— Milice, ćuti! — prosiktala je majka. — Sve sam dogovorila sa Draganom. Dobar je čovek, ima svoju kuću, zemlju… Nećeš gladovati kao ja! Zar hoćeš da te gledam kako se mučiš po tuđim kućama?

— Hoću da biram sama! — vrisnula sam. — Hoću da idem na fakultet! Hoću da živim u Beogradu!

Majka me je pogledala kao da sam izgovorila najgoru psovku. — Fakultet? A ko će to da plati? Otac? On ne može ni sebi rakiju da kupi! Slušaj me dobro: život nije bajka. Ja sam te rodila, ja znam šta je najbolje za tebe.

U tom trenutku, vrata su zalupila. Brat Marko je uleteo u kuhinju, još uvek u trenerci, raščupan.

— Šta se ovde dešava? — pitao je, gledajući nas redom.

— Tvoja sestra neće da ide kod Dragana — rekla je majka kroz zube. — Posle svega što smo uradili za nju!

Marko me je pogledao, a onda majku. — Mama, pusti je. Nije više dete.

— Ćuti ti! — odbrusila mu je. — Ti si muško, tebi je lako! Nju niko neće čekati. Godine joj prolaze!

Osetila sam kako mi se grlo steže. Imala sam devetnaest godina. U našem selu to znači: vreme za udaju ili si već „prošla“. Dragan ima trideset pet, razveden, dvoje dece kod bivše žene. Ima traktor i dve krave. Majka kaže: „Bolje išta nego ništa.“

Ali ja nisam htela ništa od toga.

Te noći nisam spavala. Čula sam kako majka šapuće ocu u sobi:

— Ako ne ode kod Dragana, šta ćemo s njom? Ko će nas gledati kad ostarimo?

Otac je ćutao. Znam ga: boji se majke više nego Boga.

Sutradan sam otišla kod Milene, najbolje drugarice iz škole. Sela sam na njen krevet i počela da plačem kao dete.

— Milice, beži dok možeš — šaputala mi je. — Znaš kako je meni bilo kad su me terali kod onog iz Trstenika? Da nije stric pomogao, sad bih bila tamo kao sluškinja.

— Nemam gde — prošaputala sam. — Nemam ni dinara.

Milena me je stegla za ruku. — Imaš mene. I imaš sebe. Ne dozvoli im da ti uzmu život.

Vratila sam se kući predveče. Majka me je čekala na pragu.

— Gde si bila?

— Kod Milene.

— Kod Milene? Lepo… A znaš li ti koliko ona priča po selu? Sramotiš me! Sramotiš porodicu!

Ušla sam u sobu i zalupila vrata. Počela sam da pakujem stvari u staru torbu koju mi je baba ostavila. Suze su mi kapale po majicama.

Majka je upala u sobu bez kucanja.

— Šta to radiš?

— Odlazim.

— Gde ćeš?

— U Beograd. Naći ću posao. Upisaću fakultet.

Majka me je gledala kao da sam poludela.

— Nemaš ni za kartu! — vikala je. — Nemaš ni za kiflu!

— Bolje gladna u Beogradu nego prodana ovde!

Zalupila sam vrata i istrčala napolje. Marko me je sačekao kod kapije.

— Evo ti nešto para — tutnuo mi je u ruku zgužvanu hiljadarku. — Javi se kad stigneš.

Zagrlila sam ga i potrčala prema autobuskoj stanici.

U Beogradu ništa nije bilo lako. Prvo sam spavala kod Mileninog brata, onda kod neke žene iz Crvenog krsta koja pomaže devojkama iz unutrašnjosti. Prala sam sudove po kafanama, čistila stanove, čuvala decu bogatih Dorćolaca. Upisala sam Višu medicinsku školu vanredno.

Majka mi nije pisala mesecima. Otac se javio jednom telefonom:

— Milice… vrati se kući… Majka ne jede… Kaže da si nas ukopala…

Nisam imala snage da mu odgovorim.

Jedne večeri, dok sam sedela sama u sobici na Zvezdari, stigla mi je poruka od Milene:

„Dragan se oženio onom iz susednog sela. Tvoja majka plakala tri dana.“

Nisam znala šta osećam: olakšanje ili tugu što sam joj slomila srce.

Godine su prolazile. Završila sam školu, zaposlila se u domu zdravlja na Voždovcu. Iznajmila svoj mali stan. Prvi put sam mogla sama sebi da kupim cipele.

Jednog dana zazvonio mi je telefon:

— Milice? Ja sam… mama…

Glas joj je bio slab, promukao.

— Mama?

— Dođi kući… Tata ti nije dobro…

Vozila sam se autobusom do sela, srce mi je tuklo kao ludo. Kad sam stigla, majka me je dočekala na pragu, starija za deset godina, kosa joj siva kao pepeo.

Ušla sam u kuću: otac leži na krevetu, mršav kao senka.

— Ćero… — šapnuo je i suza mu skliznu niz obraz.

Sedela sam pored njega celu noć. Majka nije progovarala ni reč.

Kad smo ostale same u kuhinji, upitala me:

— Jesi li srećna?

Pogledala sam je pravo u oči:

— Jesam, mama. Srećna sam što nisam pristala na tvoj izbor.

Spustila je glavu i počela da plače tiho, kao dete.

— Nisam znala drugačije… Tako su mene učili… Mislila sam da te štitim…

Zagrlila sam je prvi put posle mnogo godina.

Danas živim u Beogradu sa svojim mužem Nenadom i sinom Lukom. Majka dolazi ponekad, donosi ajvar i pitu sa sirom. Nikada više ne govori o Draganima i udajama.

Ali ponekad noću ležim budna i pitam se: Da li bih mogla da joj oprostim sve? Da li su naši roditelji žrtve svojih strahova ili dželati naših snova?