Mužu možeš reći zbogom, ali deci ne možeš pobeći: Ispovest jedne srpske majke
— Milice, beži! — vrištala je moja ćerka Jovana iz hodnika, dok je moj sin Marko, sav crven u licu, stajao ispred mene sa podignutom rukom. U tom trenutku nisam bila sigurna da li ću preživeti još jedan njegov besni nalet. Srce mi je tuklo kao ludo, ruke su mi drhtale, a u glavi mi je odzvanjalo: „Ovo nije moj sin. Ovo nije dete koje sam nosila devet meseci.”
Ali jeste. Moj Marko. Moj dečko iz snova, beba koja je mirisala na mleko i sapun, dečak koji me je grlio svako veče pred spavanje. Sada — moj strah. Moj promašaj? Moja kazna?
— Pusti me, Jovana! Ovo je između mene i mame! — urlao je Marko, a ja sam se povukla iza vrata spavaće sobe, zaključala ih i skliznula niz zid na pod. Jovana je plakala s druge strane vrata. Osećala sam se kao zarobljenik u sopstvenoj kući.
Nekada sam verovala da su problemi prolazni. Da će sve biti bolje kad prođe pubertet, kad Marko završi srednju školu, kad se razvedem od Zorana, njegovog oca. Ali ništa nije bilo bolje. Samo drugačije.
Zoran i ja smo se razveli pre četiri godine. On je otišao kod svoje ljubavnice u Novi Sad i od tada decu viđa samo kad mu odgovara — jednom mesečno, ponekad ni tada. Prvih meseci nakon razvoda Marko je bio tih, povučen. Krivio je mene za sve. Govorio mi je da sam isterala njegovog oca iz kuće, da sam uništila porodicu. Ćutala sam. Nisam imala snage da mu objasnim da je Zoran godinama bio nasilan prema meni, da sam ćutala zbog njih dvoje.
Jedne večeri, dok sam prala sudove, Marko je bacio tanjir na pod i viknuo:
— Ti si kriva što tata više ne živi s nama! Da si bila bolja žena, ne bi otišao!
Ćutala sam tada kao što ćutim i sada. Nisam imala snage za rasprave. Samo sam skupljala krhotine sa poda i plakala u sebi.
Jovana je bila drugačija. Tiha, povučena devojčica koja me grlila kad god bi videla da sam tužna. Bila mi je uteha, ali i podsetnik na to koliko sam slaba. Nisam znala kako da zaštitim ni sebe ni nju.
Marko je postajao sve gori. Počeo je da izlazi s lošim društvom, donosio jedinice iz škole, pušio travu na klupi ispred zgrade. Komšije su me ogovarale po pijaci:
— Vidi Milicu, muž joj pobegao s drugom, sin joj narkoman.
Nisam im odgovarala. Samo sam spuštala glavu i žurila kući.
Jednog dana me je pozvala moja sestra Ivana iz Beograda:
— Milice, dođi kod mene na par dana. Odmori malo od svega.
Ali kako da odem? Kako da ostavim decu? Kako da pobegnem od onih koje najviše volim?
Nisam otišla. Umesto toga sam nastavila da živim iz dana u dan kao u nekom ružnom snu.
Marko je počeo da viče na mene zbog svake sitnice. Ako mu ne skuvam omiljenu supu — baca tanjir. Ako mu ne dam pare za izlazak — preti da će razbiti sve po kući. Jednom me je gurnuo niz stepenice. Završila sam s modricama na leđima i rukama.
— Mama, moramo nešto da uradimo — šaputala mi je Jovana dok mi je mazala kremu na modrice.
— Šta? Da prijavim rođenog sina policiji? Da ga izbacim na ulicu? — pitala sam kroz suze.
— Ne znam… Ali ovako više ne može — rekla je tiho.
Pokušavala sam sve: razgovore, molbe, pretnje, psihologa u Domu zdravlja. Marko nije hteo ni da čuje:
— Vi ste svi protiv mene! Svi ste vi krivi što mi je život ovakav!
Jednom prilikom sam ga zatekla kako preti Jovani:
— Ako još jednom staneš na maminu stranu, videćeš!
Te noći nisam spavala ni minut.
Moja majka Ljubica dolazila je povremeno iz sela kod nas u Kragujevac.
— Milice, dete ti se otelo kontroli! Moraš nešto da preduzmeš!
— Šta? Da ga izbacim napolje? Da ga dam u dom?
— Ne znam… Ali ovako ćeš završiti u grobu pre vremena!
Zamišljala sam sebe kako odlazim iz stana bez povratka. Kako ostavljam sve iza sebe: Marka, Jovanu, Zorana… Ali nisam mogla. Majka ne može da pobegne od svoje dece.
Jednog jutra Marko se vratio pijan iz grada i počeo da lupa po vratima:
— Otvaraj! Gde su pare?!
Jovana i ja smo se zaključale u sobi dok nije zaspao na hodniku.
Sledećeg dana otišla sam kod socijalne radnice:
— Gospođo Milice, znamo za vaš slučaj… Ali ako ga prijavite za nasilje, može završiti u popravnom domu ili zatvoru.
— On ima devetnaest godina… Ne želim mu to… Samo želim da prestane!
Socijalna radnica me gledala sažaljivo:
— Nažalost, mnoge majke su u vašoj situaciji. Nasilje mladih nad roditeljima raste svake godine. Ali bez vaše prijave — mi ne možemo ništa.
Vratila sam se kući praznih ruku i još praznijeg srca.
Jovana me zagrlila:
— Mama, ja te volim najviše na svetu.
Plakala sam dugo te večeri.
Prošlo je nekoliko meseci u istom paklu. Marko je povremeno odlazio kod oca u Novi Sad, vraćao se još gori nego pre. Zoran mi je slao poruke:
— Ti si kriva što nam je sin takav! Da si bila bolja žena…
Nisam odgovarala.
Jednog dana Marko se vratio kući sa policijom. Uhvatili su ga kako krade u marketu.
Policajac me pogledao pravo u oči:
— Gospođo Milice, ovo nije prvi put da ga privodimo…
Sramota me progutala do kostiju.
Te večeri Marko mi je rekao:
— Mrzim te! Da nisi ti bila takva, tata bi bio ovde! Ja bih bio normalan!
Pogledala sam ga pravo u oči:
— Marko… Ja te volim više od svega na svetu. Ali više ne mogu ovako.
On se nasmejao podrugljivo i zalupio vratima svoje sobe.
Jovana mi je donela čaj:
— Mama… Možda treba stvarno da odeš kod tetke Ivane? Bar na par dana…
Prvi put sam ozbiljno razmislila o tome.
Sutradan sam spakovala torbu i otišla kod Ivane u Beograd. Jovana je ostala kod drugarice dok se ne vratim. Marku nisam ni rekla gde idem.
Kod Ivane sam prvi put posle mnogo godina spavala celu noć bez straha. Plakala sam joj na ramenu satima:
— Gde sam pogrešila? Zašto me moje dete mrzi? Zašto ne mogu da budem srećna?
Ivana me tešila:
— Nisi ti kriva za sve… Deca su danas izgubljena… Sistem ne funkcioniše… Muževi beže od odgovornosti…
Ali meni to nije bila uteha.
Vratila sam se posle tri dana kući. Marko nije bio tu. Jovana me dočekala zagrljajem:
— Mama… Nedostajala si mi…
Te večeri smo sedele zajedno na terasi i gledale zalazak sunca nad Kragujevcem.
— Znaš — rekla mi je tiho — možda nikad nećemo biti prava porodica kao nekad… Ali bar imamo jedna drugu.
Pogledala sam svoju ćerku i prvi put posle dugo vremena osetila tračak nade.
Ali Marko se vratio sledeće noći pijan i besan kao nikad pre…
I tako živim iz dana u dan — između straha i nade, između ljubavi i bola. Mužu možeš reći zbogom, ali deci ne možeš pobeći.
Ponekad se pitam: Da li sam ja loša majka ili samo žrtva vremena u kojem živimo? Ima li nade za nas ili smo osuđeni na večiti krug bola?
Šta vi mislite — gde majka treba da povuče crtu? Da li ljubav prema detetu opravdava sve?