Moja mala Lejla u Gucci haljinici: Jesam li stvarno loša majka?
„Jelena, šta ti misliš, da si bolja od nas zato što ti dete nosi tu… Guči haljinu?“ – Mirjana je stajala ispred mene, ruke prekrštene, oči pune prezira. Iza nje, dvorište puno komšinica, svaka sa svojim šapatom, svaka sa svojim sudom. Lejla se igrala na travi, njena mala crna haljinica sa zlatnim slovima blistala je na suncu. Nisam znala šta da kažem. U grlu mi je stajala knedla.
„Nije stvar u tome, Mirjana… Samo želim da Lejla ima ono što ja nikad nisam imala.“
„A šta to? Da bude drugačija? Da se izdvaja? Da je svi gledaju kao čudo?“
Osetila sam kako mi obrazi gore. Oduvek sam bila ta koja štrči. Ime moje ćerke – Lejla – nije bilo ni Milica, ni Ana, ni Jovana. Moj muž, Dragan, ćutao je pored mene, gledao u zemlju. Znao je da sam ja izabrala ime, znao je da sam ja kupila tu haljinicu kad sam prvi put otišla u Beograd posle porođaja. Znao je i da sam celu noć plakala kad mi je majka rekla: „Jelena, šta će ti to? Dete će ti se mučiti zbog tvog hira.“
Ali nisam mogla drugačije. Odrasla sam u siromaštvu, u kući gde se svaka nova stvar čuvala za goste, a stare krpe krpile do besvesti. Sanjala sam o tome da jednog dana moje dete ne mora da se stidi svojih cipela ili da sakriva ruke jer su rukavi izlizani. Sanjala sam o tome da joj pružim sve.
Ali selo ne prašta. Selo pamti. Selo ogovara.
„Jelena, ne možeš ti protiv sela“, šaputala mi je svekrva dok smo pile kafu na terasi. „Nije lako biti drugačiji ovde.“
„A šta ako baš to treba? Da budemo drugačiji?“
„Imaš pravo da biraš za sebe, ali dete… dete će platiti cenu.“
Te reči su me proganjale danima. Lejla je imala četiri godine kad je prvi put došla kući uplakana jer su joj deca u vrtiću rekla da ima „čudno ime“. Drugi put je plakala jer joj je vaspitačica rekla da ne može da nosi tako skupu haljinu u vrtić – „da ne bi ostala bez nje“. Treći put… treći put sam plakala ja.
Dragan je pokušavao da me uteši. „Pusti ih, Jelena. Neka pričaju. Naše dete je srećno.“
Ali bila sam sigurna da nije. Videla sam kako se povlači u sebe, kako izbegava da priča o vrtiću, kako više ne želi da nosi haljinicu koju sam joj s toliko ljubavi kupila.
Jedne večeri, dok sam joj vezivala kosu pred spavanje, pitala me: „Mama, zašto se ja zovem Lejla?“
Zastala sam. „Zato što si posebna. Zato što sam želela da imaš ime koje niko nema.“
„A zašto onda svi kažu da sam čudna?“
Nisam imala odgovor.
Sledećeg dana otišla sam kod svoje majke. Sedela je za stolom i ljuštila krompir.
„Mama“, počela sam tiho, „da li sam pogrešila?“
Podigla je pogled, oči umorne od života.
„Nisi pogrešila što voliš svoje dete. Ali možda si pogrešila što si zaboravila gde živiš.“
Te reči su me pogodile kao šamar. Da li sam stvarno zaboravila? Da li sam toliko želela da pobegnem od svog detinjstva da sam zaboravila kako ovde funkcionišu stvari?
Sledećih dana sela sam sa Draganom i pričali smo dugo u noć.
„Možda treba da pustimo Lejlu da sama bira“, rekao je tiho.
„Ali ona je još mala…“
„Jeste, ali vidiš i sama koliko pati.“
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu – o svom detinjstvu, o tome kako su me zadirkivali jer nisam imala novu jaknu, o tome kako sam obećala sebi da moje dete nikad neće plakati zbog toga. Ali sada plače zbog nečeg drugog – zbog toga što se razlikuje.
Sledećeg jutra sela sam pored Lejle dok je doručkovala.
„Lejla, hoćeš li danas obući onu roze haljinicu koju voliš?“
Pogledala me je krupnim očima.
„Mogu li da obučem šta ja hoću?“
„Naravno.“
Nasmejala se prvi put posle dugo vremena.
Tog dana otišla je u vrtić u običnoj pamučnoj haljinici sa cvetićima. Niko nije ništa rekao. Niko nije gledao. Bila je samo još jedno dete među decom.
Ali ja… ja sam sedela kod kuće i gledala onu Guči haljinicu na krevetu. Bila je simbol svega što sam želela za nju – ali i svega što nisam razumela o ovom mestu.
Popodne smo izašle zajedno do prodavnice. Komšinica Ljiljana nas je srela na kapiji.
„Eto vidiš, Jelena“, rekla je uz osmeh koji nije bio ni podrugljiv ni topao – samo umoran. „Deca treba da budu deca.“
Klimnula sam glavom, ali nisam ništa rekla.
Te večeri sela sam pored Lejle dok je crtala.
„Mama“, rekla je tiho, „volim te.“
Zagrlila sam je jako. Nisam znala šta više mogu da uradim osim toga.
Sada često razmišljam – gde je granica između ljubavi i preterivanja? Da li sam loša majka jer sam želela više za svoje dete? Ili zato što nisam znala kad treba stati?
Možda vi znate odgovor bolje od mene? Da li ste se i vi nekad zapitali – koliko ljubavi je previše?