Moj dečko me je odveo u restoran gde je nekad radio — otišla sam ranije zbog njegovih postupaka

— Jovana, obuci onu crvenu haljinu. Vodim te na posebno mesto večeras — rekao je Marko dok je nervozno premeštao ključeve iz ruke u ruku. Njegove oči su blistale, ali u glasu mu se osećala neka napetost koju nisam mogla da objasnim.

Nisam ni slutila da će ta noć promeniti sve. Dok smo se vozili kroz centar Beograda, Marko je ćutao, a ja sam pokušavala da razbijem tišinu pitanjima o njegovom poslu, porodici, planovima za leto. Samo bi klimnuo glavom ili promrmljao nešto nerazumljivo. Osetila sam knedlu u grlu, ali sam je progutala, uveravajući sebe da umišljam.

Stigli smo pred restoran „Kod Miće“, mali porodični lokal na Vračaru. Marko mi je pričao kako je tu radio dok je studirao, kako su ga svi voleli i kako je gazda Mića bio kao drugi otac. Unutra nas je dočekao miris pečenih paprika i domaće supe. Konobarica, plavokosa žena u kasnim tridesetim, raširila je ruke čim nas je ugledala.

— Marko! Pa gde si ti, sine! — viknula je i zagrlila ga kao da joj je rođeni.

— Ovo je Jovana, moja devojka — promrmljao je Marko, ali nije me ni pogledao. Konobarica me je odmerila od glave do pete i klimnula glavom.

— Lepu si devojku našao. Ali znaš ti da ovde niko nije kao ti bio — rekla mu je uz osmeh koji mi se nije dopao.

Seli smo za sto pored prozora. Marko je naručio bez da me pita šta želim. „Donesi nam ono što znaš da volim“, rekao je konobarici. Osećala sam se kao višak, kao neko ko ne pripada tom svetu.

Dok smo čekali hranu, Marko je počeo da priča viceve sa konobarima, dovikivao se sa kuvarom iz kuhinje i svima pričao kako sam ja „ona fina devojka iz centra“. Svi su se smejali, ali meni nije bilo do smeha. Osećala sam se kao izložbeni eksponat.

U jednom trenutku, konobarica mu je donela rakiju i sela pored njega. Pričali su o nekim starim danima, o tome kako su zajedno krili cigarete od gazde i kako su izlazili posle smene. Marko se smejao glasno, a mene potpuno ignorisao. Pokušala sam da se uključim u razgovor:

— A šta ste najviše voleli da spremate ovde?

Marko me je pogledao kao da sam mu prekinula najvažniji razgovor na svetu.

— Ma pusti to sad, Jovana. Ne razumeš ti te naše fore — rekao je i okrenuo se konobarici.

Osetila sam kako mi obrazi gore od stida. Pogledala sam oko sebe — svi su gledali u nas, neki sažaljivo, neki podsmešljivo. U tom trenutku, gazda Mića je prišao stolu.

— Marko! Pa gde si ti nestao? Nisi svratio godinama! — rekao je i potapšao ga po ramenu.

Marko se nasmejao i počeo da priča kako mu sada ide dobro, kako ima „fino društvo“ i „lepu devojku“, ali da mu ništa ne može zameniti ove ljude ovde. Osećala sam se kao predmet koji pokazuje drugima.

Hrana je stigla — sarma i pečeni krompir. Marko nije ni pogledao u mene dok je grabio prvi zalogaj. Konobarica mu je sipala još rakije i šapnula mu nešto na uvo. On se nasmejao i klimnuo glavom.

Nisam više mogla da izdržim. Ustala sam od stola.

— Izvini, moram do toaleta — promrmljala sam i otišla do kupatila. Tamo sam pustila suze koje sam pokušavala da zadržim celu noć. Pogledala sam se u ogledalo — oči crvene, šminka razmazana. Pitala sam se šta ja radim ovde? Zašto dozvoljavam sebi da budem ponižena?

Vratila sam se za sto odlučna da završim ovu farsu.

— Marko, ja ću kući taksijem. Nije mi dobro — rekla sam tiho.

On me je pogledao zbunjeno.

— Ma hajde, šta ti je sad? Tek smo počeli…

— Ne osećam se dobro. Hvala na večeri — prekinula sam ga i uzela torbu.

Konobarica me je ispratila pogledom punim prezira. Marko nije ustao za mnom, nije pokušao da me zaustavi. Samo je slegnuo ramenima i nastavio razgovor sa svojim starim društvom.

Dok sam sedela u taksiju na putu kući, razmišljala sam o svemu što se desilo. Da li sam bila samo trofej koji treba pokazati drugima? Da li sam ja ta koja ne razume „njihove fore“, ili on nikada nije želeo da me stvarno upozna sa svojim svetom?

Te noći nisam spavala. Prevrćala sam se po krevetu i vraćala scene iz restorana u glavi. Setila sam se svih trenutaka kada me je Marko ignorisao pred drugima, svih šala na moj račun koje su bile „samo zezanje“. Shvatila sam da više ne želim da budem nečija senka.

Sutradan mi je poslao poruku: „Jovana, šta ti bi sinoć? Svi su pitali za tebe.“ Nisam odgovorila. Prvi put posle dve godine osećala sam mir.

Pitam vas — koliko puta ste ostali negde gde vas ne poštuju samo zato što ste se plašili samoće? Da li ste ikada morali da birate između svog dostojanstva i tuđe navike?