Moj muž neće da radi sa mojim ocem, a ne može da nađe dobar posao: Kako smo zajedno prebrodili krizu
„Ne mogu, Jovana! Ne mogu da radim za tvog oca!“ Marko je tresnuo šoljicu o sto tako snažno da je kafa prsnuła po stolnjaku. Pogledala sam ga, oči su mu bile crvene od neprospavane noći. U tom trenutku, sve što sam osećala bila je nemoć. Već mesecima gledam svog muža kako se bori sa sobom, sa svetom, sa mnom.
Pre tri godine, Marko je imao posao iz snova u jednoj beogradskoj firmi. Njegov šef, Nenad, bio mu je prijatelj sa fakulteta. Zajedno su išli na utakmice, slavili rođendane, a Nenad ga je često nagrađivao bonusima. Osećala sam se sigurno pored Marka, znala sam da nas ništa ne može izbaciti iz koloseka. Ali onda je Nenad premešten u Novi Sad, a na njegovo mesto došao je neki Dragan – hladan čovek koji nije mario ni za koga. Prva stvar koju je uradio bila je smanjenje Markove plate.
„Znaš li ti koliko sam ja radio za tu firmu? Koliko sam puta ostajao do ponoći?“ Marko mi je govorio svake večeri dok smo sedeli na terasi. „A sada, kao da sam niko i ništa!“
Nije izdržao ni tri meseca sa novim šefom. Dao je otkaz u afektu, bez plana B. Prvih nekoliko nedelja bio je uveren da će lako pronaći novi posao. „Ma, ko mene neće?“ govorio je uz osmeh koji mi nije ulivao poverenje. Ali dani su prolazili, oglasi su bili puni lažnih obećanja i minimalca. Marko je postajao sve tiši.
Moj otac, Milan, vlasnik male građevinske firme, ponudio mu je posao. „Nije mnogo, ali pošteno je. Znam da nije tvoja struka, ali dok ne nađeš nešto bolje…“ rekao mu je jednog popodneva dok smo sedeli u dvorištu.
Marko je ćutao. Znao je da moj otac misli dobro, ali njegov ponos nije mogao da podnese pomisao da bude „zet kod tasta“. „Ne mogu ja to… Nisam ja za to…“ mrmljao je sebi u bradu.
Počeli smo da se svađamo zbog sitnica. Novac nam se topio kao sneg u martu. Računi su stizali, a ja sam radila dva posla – danju u školi kao učiteljica, a noću davala privatne časove engleskog. Marko je sve više vremena provodio pred kompjuterom, tražeći poslove koji su svi tražili „iskustvo od pet godina i platu od trista evra“.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru, čula sam ga kako razgovara sa svojim drugom:
„Brate, ne mogu više ovako… Osećam se kao promašaj. Jovana me gleda kao stranca… A njen otac me gleda kao klinca koji ne zna šta hoće od života.“
Te reči su me presekle. Nisam znala da li da plačem ili da vičem na njega što mi ništa ne govori.
Te noći sam mu prišla dok je sedeo na terasi.
„Marko… Znaš li ti koliko te volim? Nije me sramota što nemaš posao. Sramota me je što ne želiš da prihvatiš pomoć kad ti se pruža ruka. Moj tata nije tvoj neprijatelj. On te poštuje više nego što misliš.“
Gledao me je dugo ćutke.
„A šta ako nikad ne nađem posao u struci? Šta ako ostanem samo tvoj muž koji radi kod tvog oca?“
Zagrlila sam ga.
„Bićeš moj muž koji se bori za nas. To mi je dovoljno.“
Sutradan ujutru otišao je kod mog oca i rekao: „Milanče, ako ponuda još važi – prihvatam.“ Moj otac ga je samo potapšao po ramenu i rekao: „Dobrodošao u ekipu, sine.“
Prvi meseci su bili teški. Marko nije znao ništa o građevini – smejali su mu se majstori kad nije znao razliku između štemera i bušilice. Dolazio bi kući prljav i umoran, ali prvi put posle dugo vremena – zadovoljan.
Jednog dana došao je ranije nego inače i doneo mi buket poljskog cveća.
„Znaš šta? Nije sramota početi iz početka. Sramota je odustati od sebe i porodice.“
Vremenom je naučio posao, stekao poštovanje radnika i mog oca. Počeo je da predlaže nove načine organizacije posla – moj otac ga je čak poslao na seminar o menadžmentu u građevini.
Danas radimo oboje – ja sam i dalje učiteljica, a Marko vodi tim radnika na velikim projektima širom Srbije. Novac više nije problem, ali ono što smo naučili vredi više od svake plate.
Ponekad se setim onih dana kada smo ćutali jedno pored drugog kao stranci i pitam se: Koliko nas ponos može koštati? Da li bismo ikada pronašli sreću da nismo naučili da prihvatimo ruku koja nam se pruža?
Šta vi mislite – koliko puta ste vi morali da progutate ponos zbog porodice? Da li biste mogli da radite za svog tasta ili taštu?