Šest Lica Privlačnosti: Istina o Ljubavi u Beogradu

„Ne mogu više ovako, mama!“ viknula sam dok sam zalupila vrata svoje sobe. Zvuk je odjeknuo kroz naš mali stan na Novom Beogradu, kao da je želeo da podseti sve ukućane koliko sam umorna od svega. Mama je ćutala, znala je da je bolje da me pusti da se isplačem. U ogledalu sam gledala svoje crvene oči i pitala se: šta nije u redu sa mnom? Zašto svaki put kad pokažem ko sam zaista, ostanem sama?

Sve je počelo prošle zime, kad sam upoznala Marka na jednom od onih dosadnih korporativnih događaja. On je bio sve što sam mislila da želim: visok, duhovit, samouveren. „Znaš, Marija, ti si drugačija od drugih devojaka,“ rekao mi je dok smo stajali napolju i pušili cigaretu. „Ne foliraš se. To mi se sviđa.“ Tada sam poverovala da je autentičnost ono što muškarci zaista žele.

Ali kako su meseci prolazili, Marko je počeo da me gura u kalup. „Zašto moraš uvek da budeš tako direktna?“ pitao bi kad bih mu rekla šta mislim o njegovim prijateljima ili planovima za vikend. „Malo više nežnosti ne bi ti škodilo.“ Trudila sam se da budem nežna, ali svaki put kad bih prećutala ono što mislim, osećala sam se kao da gubim deo sebe.

Nakon Marka došao je Jovan. On je bio sušta suprotnost – tih, povučen, ali sa osmehom koji bi mogao da otopi sneg na Avali. Upoznali smo se na kursu francuskog jezika. „Ti si tako jaka žena,“ rekao mi je jednog dana dok smo sedeli u kafiću na Dorćolu. „To je retko danas.“ Osećala sam se kao kraljica. Ali ubrzo je počeo da se povlači. „Ponekad imam osećaj da me ne trebaš,“ priznao mi je jedne večeri dok smo šetali pored Save. „Kao da si previše nezavisna za mene.“

Treći je bio Stefan – umetnik iz Zemuna, večiti sanjar sa rukama umazanim bojom i srcem punim strasti. Kod njega sam prvi put osetila šta znači biti viđena i prihvaćena. „Tvoj smisao za humor me razoružava,“ govorio bi dok bismo zajedno gledali stare jugoslovenske komedije. Ali ni to nije potrajalo. Stefan je voleo moju strast dok nije postala konkurencija njegovoj. „Ne mogu da budem s nekim ko stalno traži više od života nego što ja mogu da dam,“ rekao mi je kad smo se poslednji put videli.

Svaki od njih voleo je po nešto u meni: Marko moju iskrenost, Jovan moju snagu, Stefan moj smisao za humor i strast. Ali svaki put kad bih pokazala sve te osobine zajedno – kad bih bila potpuno svoja – nešto bi puklo. Kao da su tražili autentičnost samo dok im ne postane previše.

Porodica mi nije bila od pomoći. Tata bi samo odmahnuo rukom: „Previše si izbirljiva, Marija. Niko nije savršen.“ Mama bi pokušavala da me uteši: „Samo budi svoja, prava ljubav će doći.“ Ali kako biti svoja kad svaki pokušaj završi razočaranjem?

Jedne večeri, sedela sam sa najboljom drugaricom Anom na Kalemegdanu i gledala zalazak sunca nad gradom. „Znaš šta je problem?“ rekla mi je Ana. „Muškarci vole autentičnost dok ne shvate šta to stvarno znači. Svi žele ženu koja zna šta hoće – dok to ne postane izazov za njihovu muškost.“

Te reči su me pogodile kao šamar. Da li sam ja problem ili su oni? Da li treba da menjam sebe zbog ljubavi ili ljubav treba da prihvati mene takvu kakva jesam?

Vratila sam se kući te večeri i sela za sto sa roditeljima. Tata je gledao vesti, mama je plela džemper za unuka kojeg još nema. „Mama, tata,“ počela sam tiho, „da li ste vi ikada morali da birate između toga da budete svoji i toga da budete voljeni?“

Mama je spustila igle i pogledala me onim blagim pogledom koji ima samo majka: „Dušo, prava ljubav ne traži kompromis sa tvojom suštinom. Ali ponekad moraš naučiti gde prestaje tvrdoglavost a počinje razumevanje.“

Te noći nisam mogla da spavam. Razmišljala sam o svim svojim vezama, o tome kako su me volele zbog mojih vrlina dok im one nisu postale teret. Da li su autentičnost, snaga, nežnost, smisao za humor, iskrenost i strast osobine koje muškarci zaista žele – ili samo misle da žele?

Sutradan na poslu koleginica Jelena mi je prišla dok smo pile kafu: „Marija, znaš li koliko ti zavidim što si svoja? Ja stalno glumim nešto što nisam zbog mira u kući.“ Pogledala sam je i shvatila koliko nas ima koje se svakodnevno bore sa istim pitanjem.

Prošlo je nekoliko meseci otkako sam poslednji put bila u vezi. Naučila sam da uživam u svom društvu – šetam po Tašmajdanu, čitam knjige u malim kafićima na Vračaru, smejem se sama sebi dok gledam stare serije. Ponekad mi zafali nečija ruka ili osmeh na kraju dana, ali više ne pristajem na manje od onoga što jesam.

Možda će doći neko ko će voleti svih šest mojih lica – ili možda neću nikada pronaći takvu ljubav. Ali jedno znam: više nikada neću žrtvovati svoju autentičnost zbog tuđe predstave o idealnoj ženi.

Ponekad se pitam: Da li smo mi žene previše zahtevne ili su oni previše navikli na iluziju? Da li autentičnost zaista plaši ili samo otkriva ko je spreman za pravu ljubav?