Tišina između nas: Priča o izgubljenom smislu

— Mogao bi bar da kažeš „dobro jutro“ — promrmljala sam, sipajući mu kafu u omiljenu šolju sa crvenim tufnama. Dragan nije ni podigao pogled. Prsti su mu drhtali dok je lomio parče hleba, mrvice su padale po stolu, a ja sam imala utisak da gledam kroz njega. Kao da sam nevidljiva. Kao da smo oboje nestali iz njegovog sveta onog dana kad je poslednji put zatvorio vrata kancelarije.

Nije bilo velike svađe, nije bilo suza ni vikanja. Nismo se raspali naglo, već smo se polako gasili, kao stara lampa kojoj nestaje ulja. Prvih dana penzije Dragan je bio tih, ali sam mislila da mu treba vremena da se navikne. „Proći će ga“, govorila sam sebi dok sam gledala kroz prozor na dvorište koje je nekad s ponosom sređivao. Sada trava raste, a kapija škripi na vetru.

— Draga, hoćeš li da idemo do pijace? — pokušala sam jednog popodneva, nadajući se da će ga šarenilo tezgi i žamor ljudi malo razdrmati.

Samo je odmahnuo rukom i nastavio da gleda u televizor. Nije ni primetio da sam plakala dok sam prala sudove.

Naša ćerka Jelena dolazila je vikendom sa unukom. Uvek bi donela kolače i pokušavala da ga uvuče u razgovor.

— Tata, vidi šta sam nacrtala! — vikala je mala Milica, pružajući mu crtež.

Dragan bi klimnuo glavom, ali oči su mu bile prazne. Jelena me je jednom povukla u stranu:

— Mama, šta mu je? Da nije bolestan?

— Nije… Samo… Ne znam više ni sama — šapnula sam, osećajući stid što ne umem da objasnim šta se dešava s čovekom kog poznajem čitav život.

Noći su bile najteže. Ležali smo jedno pored drugog, a između nas je zjapila tišina. Nekad smo pričali do kasno u noć, smejali se glupostima i planirali letovanja. Sada bih slušala njegovo disanje i pitala se gde je nestao moj Dragan.

Jednog jutra, dok sam skupljala veš sa žice, komšinica Ljiljana je prišla ogradi:

— Kako ste, komšinice? Dragan mi deluje nekako… utučen.

— Ma, proći će ga — slagala sam i samu sebe i nju.

Ali nije prolazilo. Dani su prolazili u monotoniji. Dragan bi ustajao rano, oblačio staru trenerku i sedeo za stolom satima. Nekad bi izašao do prodavnice, ali bi se vratio još tiši. Počela sam da osećam bes pomešan sa tugom.

— Zar ti stvarno ništa više ne znači? Zar smo mi svi nestali zajedno sa tvojim poslom? — viknula sam jednog dana kad više nisam mogla da izdržim.

On me je samo pogledao, prvi put posle dugo vremena. U tom pogledu bilo je toliko bola da me presekao do kostiju.

— Ne znam… Ne znam šta ću sa sobom — promrmljao je i okrenuo glavu.

Tog trenutka shvatila sam: nije on ljut na mene, nije ga briga za mene ili Jelenu ili Milicu. On je izgubio sebe. Posao mu je bio sve — tamo su ga poštovali, bio je važan, imao je svrhu. Sada je samo još jedan penzioner koji sedi na klupi ispred zgrade ili gleda kroz prozor.

Pokušavala sam da ga uključim u svakodnevne stvari: zajedničko kuvanje, šetnje po Kalemegdanu kad odemo kod Jelene u Beograd, čak i gledanje starih albuma. Sve uzalud.

Jednog dana sam sela pored njega za sto i rekla:

— Draganče… Hajde da probamo nešto novo. Upisala sam nas na kurs slikanja u Domu kulture. Kažu da je dobro za dušu.

Pogledao me je kao da sam poludela.

— Ja? Da slikam? Ma nemoj…

— Hajde zbog mene — zamolila sam ga tiho.

Pristao je nevoljno. Prvi čas je ćutao, ali kad mu je instruktorka prišla i pohvalila kako drži četkicu, nešto se promenilo u njegovom držanju. Počeo je da dolazi redovno. Nije pričao mnogo, ali bar više nije bežao od mene.

Nekoliko meseci kasnije, dok smo zajedno bojali platno u dnevnoj sobi, Dragan mi je tiho rekao:

— Znaš… Nedostajalo mi je da budem potreban. Da imam razlog da ustanem iz kreveta.

Stisla sam mu ruku i zaplakala od olakšanja.

Danas još uvek ima dana kada ćuti satima, ali sada znam da nije kraj. Naučila sam da ne odustajem od njega — ni od nas.

Ponekad se pitam: Koliko nas u Srbiji ovako ćuti jedni pored drugih? Koliko brakova umre tiho, bez reči? Da li ste vi nekad osetili ovu tišinu?