Deda, zašto ne želiš da nam bude bolje?
„Deda, zašto ne želiš da nam bude bolje?“ Milicin glas je odjeknuo kroz dnevnu sobu, dok su njene krupne oči tražile odgovor koji nisam imao snage da izgovorim. Sedela je na ivici fotelje, stiskajući plišanog zeku, dok su se u kuhinji čuli tihi šapat moje ćerke Jelene i njenog muža Marka. Znao sam da opet pričaju o meni, o tome kako sam tvrdoglav, kako ne želim da prodam zemlju u selu i da im dam novac za stan u Beogradu.
Nisam mogao da izdržim taj pritisak. Svakih deset sati telefon bi zazvonio: „Tata, možeš li da nam pomogneš? Tata, šta ćemo sa kreditom? Tata, Milici treba za ekskurziju…“ Osećao sam se kao bankomat koji nikada ne može da se isprazni, a istovremeno kao poslednja prepreka njihovoj sreći. Ali ta zemlja… To nije samo parče blata i trave. To je sve što mi je ostalo od mog oca, od detinjstva provedenog pod šljivama i mirisa sveže pokošene trave.
„Deda, zašto si tužan?“ Milica je prišla i sela mi u krilo. Zagrlio sam je i pokušao da sakrijem suze koje su mi navirale. „Nisam tužan, dušo. Samo razmišljam.“
Ali istina je bila mnogo dublja. Razmišljao sam o svemu što sam izgubio – o bratu koji se odselio u Nemačku i nikada više nije došao, o ženi koja je umrla pre deset godina i ostavila me samog sa svim ovim brigama. Razmišljao sam o tome kako sam nekada bio ponosan što mogu sve sam, a sada ne znam ni kako da pomognem svojoj porodici.
Jelena je ušla u sobu, lice joj je bilo crveno od suza. „Tata, molim te… Ne možemo više ovako. Marko je izgubio posao, ja radim dva posla, a opet ne možemo da platimo kiriju. Ako prodaš zemlju, možemo kupiti mali stan na Vidikovcu. Milica bi imala svoju sobu…“
Pogledao sam Marka. Ćutao je, gledao u pod. Znao sam da ga boli što ne može da obezbedi porodicu. Znao sam i da ga boli što mora mene da moli. Ali šta ako prodam zemlju? Šta ako jednog dana požele da se vrate na selo? Šta ako im ni tada ne bude dovoljno?
„Jelena, znaš šta ta zemlja znači za mene…“
„Znam, tata! Ali šta znači za nas? Za Milicu? Zar nije važnije da ona ima dom nego da ti imaš uspomene?“
Osećao sam se kao da me neko cepa iznutra. Uspomene ili budućnost? Da li sam sebičan što želim da sačuvam ono malo što mi je ostalo od prošlosti? Ili sam kukavica što ne mogu da presečem i pomognem svojoj deci?
Te noći nisam mogao da spavam. Gledao sam stare fotografije – sliku mog oca kako ore njivu, sliku Jelene kao devojčice pod orahom, sliku Milice kako trči kroz polje suncokreta. Sve te slike bile su deo mene, deo naše porodice. Ali sada su bile samo papir.
Sutradan sam otišao do crkve na uglu naše ulice. Seo sam na klupu ispred i gledao ljude kako prolaze. Stariji čovek sa štapom zastao je pored mene.
„Težak dan, komšija?“ pitao je.
„Najteži do sada,“ odgovorio sam.
„Porodica?“
Klimnuo sam glavom.
„Znaš,“ rekao je tiho, „moj sin me nikada nije pitao šta mi treba. Uvek je tražio nešto od mene. A kad sam mu dao sve što sam imao, otišao je i više se nije vratio. Sad sedim ovde svaki dan i pitam se – možda nisam trebao sve da dam. Možda sam trebao nešto i sebi da ostavim.“
Te reči su mi odzvanjale u glavi dok sam se vraćao kući. Jelena me čekala na vratima.
„Tata, izvini ako smo te povredili. Samo… Ne znamo više šta da radimo.“
Zagrlio sam je čvrsto. „Znam, dušo. I ja ne znam šta da radim.“
Te večeri smo seli svi zajedno za sto – ja, Jelena, Marko i Milica. Prvi put posle dugo vremena pričali smo iskreno.
„Možda možemo zajedno nešto da uradimo sa tom zemljom,“ predložio je Marko tiho. „Možda ne moramo odmah da prodamo sve. Možda možemo da zasadimo maline ili napravimo neku vikendicu pa izdajemo turistima…“
Milica se nasmejala: „Ja bih volela da imam kućicu na selu!“
Pogledao sam ih sve redom i prvi put osetio tračak nade. Možda rešenje nije ni u prošlosti ni u budućnosti – možda je u tome da budemo zajedno, ma gde bili.
Ali pitanje mi i dalje odzvanja u glavi: Da li roditelj ikada može dovoljno da uradi za svoju decu? Da li treba žrtvovati sve uspomene zarad njihove sreće? Šta biste vi uradili na mom mestu?