Nikola, ne žuri sa svadbom: Kako sam pobegla iz kandži bezobrazne porodice svog verenika

— Nikola, gde su ti opet misli? — začula sam mamin glas iza leđa dok sam mutila jaja za uštipke. Pogledala sam kroz prozor, jutro je bilo sivo, ali miris kafe i toplina kuhinje davali su mi lažan osećaj sigurnosti. Ognjen je još spavao, a ja sam već osećala knedlu u grlu.

— Ništa, mama, samo razmišljam šta još treba da spremim za danas — slagala sam, iako sam zapravo vrtela po glavi reči koje mi je baba Milica često govorila: „Nikola, ne žuri sa svadbom. Sreća ne beži.“

Ognjen je ustao i ušao u kuhinju, raščupane kose i sa osmehom koji me je nekad razoružavao. Sada me je više podsećao na obavezu nego na ljubav. Spustila sam pred njega tanjir sa vrućim uštipcima i činiju pavlake.

— E, ovo je život! — rekao je i poljubio me u rame. — Znaš da mama dolazi danas?

Kao da nisam znala. Njegova majka, Vera, dolazila je svakog vikenda da „pomogne“ oko priprema za svadbu. U stvarnosti, dolazila je da mi broji tanjire, meri prašinu na policama i upoređuje me sa svojom ćerkom Jelenom.

— Znam — odgovorila sam tiho.

Ognjen je zgrabio telefon i već počeo da šalje poruke. Ja sam nastavila da spremam sto za ručak, osećajući kako mi se stomak steže od nervoze.

Nedugo zatim, Vera je ušla bez kucanja, noseći kesu iz prodavnice.

— Nikola, nisi još obrisala prozore? Pa svadba nam je za tri nedelje! — rekla je pre nego što me je pozdravila.

— Dobro jutro, Vera — promrmljala sam.

— Ognjene, sine, jesi li video kako ti devojka kuva? Nije ni čudo što si smršao — nastavila je, a Ognjen se samo nasmejao.

— Mama, Nikola se trudi — rekao je mlako.

Vera me je pogledala preko naočara. — Trudi se? Pa nije ovo hotel! Kad se udaš, sve će biti na tvojim leđima. Jel znaš ti to?

U tom trenutku zazvonio mi je telefon. Baba Milica.

— Nikola, dete moje, jesi li dobro? — pitala je tiho.

— Jesam, baba — slagala sam opet. — Samo imam puno posla.

— Nemoj da te gaze. Sreća ne beži. Zapamti to.

Spustila sam slušalicu i osetila suze kako mi naviru na oči. Vera je već počela da otvara ormare i premešta moje stvari.

— Ove tvoje haljine su prekratke za snajku! — dobacila je. — Jelena nikad nije nosila ovako nešto.

Pogledala sam Ognjena. Ćutao je i gledao u telefon. Kao i uvek kad bi njegova majka preterivala.

Posle ručka, Vera je sela za sto i počela da izlaže planove za svadbu:

— Pozvaćemo celu familiju iz Kruševca, pa i tetku Ljubicu iz Beograda. Nikola, ti ćeš naravno praviti pitu sa sirom i rusku salatu. Jelena će doneti kolače. I nemoj da zaboraviš da obučeš onu plavu haljinu što ti stoji bolje nego ove tvoje moderne krpice.

Osetila sam kako mi se ruke tresu ispod stola. Pogledala sam Ognjena tražeći podršku.

— Mama, možda bi mogli zajedno da odlučimo oko hrane? — pokušao je nesigurno.

Vera ga je ošinula pogledom. — Ti ćuti! Muškarci se ne mešaju u ženske poslove!

Te večeri nisam mogla da zaspim. Ognjen je ležao pored mene, okrenut leđima. U glavi su mi odzvanjale babine reči: „Sreća ne beži.“

Sutradan sam otišla kod babe Milice na selo. Sela sam na klupu ispred kuće i pustila suze da teku.

— Nikola, dete moje, šta ti srce kaže? — pitala me je baba.

— Ne znam više ni šta osećam. Kao da živim tuđi život. Svekrva mi komanduje po kući, Ognjen ćuti… A ja… Ja nisam srećna.

Baba me je zagrlila onako čvrsto kako samo ona ume.

— Ako sad pristaneš na ovo, ceo život ćeš ćutati. Sreća ne beži. Ako te voli, sačekaće te. Ako ne ume da te zaštiti sad, neće ni kasnije.

Te reči su mi odzvanjale u glavi dok sam se vraćala kući. Tog dana sam odlučila: neću žuriti sa svadbom.

Kad sam stigla kući, Ognjen me je čekao u dnevnoj sobi.

— Gde si bila? Mama te tražila ceo dan!

— Bila sam kod babe Milice — odgovorila sam mirno. — Moramo da razgovaramo.

Seo je pored mene i prvi put posle dugo vremena pogledao me pravo u oči.

— Nikola… šta ti nije dobro?

Duboko sam udahnula.

— Ne želim ovakvu svadbu. Ne želim ovakav život. Tvoja majka upravlja svime, a ti ćutiš. Ne osećam se kao tvoja partnerka nego kao sluškinja tvoje porodice.

Ognjen je ćutao dugo. Na kraju je samo rekao:

— Ali… svi tako rade kod nas…

— Ja neću tako! — prekinula sam ga kroz suze. — Ako me voliš, borićeš se za mene. Ako ne… bolje da sad stanemo nego da ceo život budem nesrećna.

Nastupila je tišina. Osetila sam olakšanje što sam napokon rekla ono što me guši mesecima.

Sledećih dana bilo je napeto. Vera nije dolazila, a Ognjen se povukao u sebe. Ja sam prvi put posle dugo vremena mogla slobodno da dišem.

Nakon nedelju dana Ognjen mi je prišao:

— Nikola… Razmišljao sam o svemu. Ne želim te izgubiti zbog mame ili bilo koga drugog. Hajde da napravimo svadbu po našem… ili da još sačekamo?

Pogledala sam ga kroz suze i znala: možda ima nade za nas ako oboje budemo hrabri.

Ali jedno pitanje mi ne izlazi iz glave: Koliko nas živi tuđe živote zbog tuđih očekivanja? Da li ste vi ikada morali da birate između sebe i porodice?