Nekada sam bila srce svakog društva, a danas nemam kome da se javim na rođendan

„Srećan rođendan, mama“, promrmljala sam sebi u bradu dok sam gledala u ekran telefona, koji je uporno ćutao. Sat je pokazivao 11:47, a ja sam već treći put proveravala da li sam možda isključila zvuk. Nisam. Samo niko nije zvao.

Pre samo nekoliko godina, moj rođendan bio je događaj o kojem se pričalo danima unapred. Moja kuća u Zemunu bila je puna smeha, muzike i mirisa domaćih kolača koje sam pravila sa sestrom Milicom. Prijatelji su dolazili sa svih strana Beograda, nosili cveće i vino, a ja sam bila ona koja okuplja, koja spaja ljude. Bila sam duša svakog društva.

„Jelena, ajde još jednu pesmu!“, vikao bi Marko iz kraja, dok bi svi tapšali u ritmu. „Bez tebe nema žurke!“

Ali danas, nema ni Marka, ni Milice, ni smeha. Samo tišina i zvuk kiše koja udara o prozor. Gledam u telefon i pitam se gde su nestali svi ti ljudi kojima sam nekad bila važna.

Sve je počelo da se menja pre tri godine, kada je moj muž Dragan iznenada ostao bez posla. Njegova nervoza prelazila je na mene, a naši razgovori su se pretvarali u prepirke. Prijatelji su dolazili ređe, valjda nisu želeli da slušaju naše svađe. Milica se udala i preselila u Novi Sad, a ja sam ostala sama sa Dragom i našom ćerkom Anom.

Jednog dana, dok sam sedela sa Anom u parku, prišla mi je komšinica Ljiljana.

„Jelena, što te više ne viđamo? Nema te ni na kafi, ni na pijaci…“

Slegla sam ramenima. „Ma, znaš kako je… Posao, kuća, dete…“

Nisam imala snage da joj kažem istinu – da mi je teško da gledam srećne ljude dok se ja borim sa osećajem da gubim sve što volim.

Dragan je postajao sve povučeniji. Počeo je da pije. Prvo vikendom, pa onda i radnim danima. Ana je sve češće bežala kod drugarica ili kod bake. Ja sam ostajala sama u stanu koji je nekad bio pun života.

Pokušavala sam da zovem prijatelje. Slala poruke Milici: „Nedostaješ mi.“ Ona bi odgovorila kratko: „I ti meni.“ Ali nikada nije došla.

Jednog dana sam skupila hrabrost i pozvala Marinu, najbolju prijateljicu iz srednje škole.

„Ćao Marina! Kako si? Da li bi mogla da svratimo na kafu kao nekad?“

Zastala je. „Jelena… znaš da mi je sada haos na poslu… Javiću ti se.“

Nije se javila.

Počela sam da sumnjam u sebe. Da li sam ja kriva što su svi otišli? Da li sam previše tražila? Da li sam bila dosadna sa svojim problemima?

Na poslu su me gledali kao stranca. Nova šefica, Tamara, nije volela moje šale ni moj entuzijazam. „Jelena, molim vas da budete ozbiljniji na sastancima“, rekla mi je jednom pred svima. Osećala sam se kao dete koje su ukorili pred celim razredom.

Ana je napunila petnaest godina i počela da me izbegava. „Mama, pusti me na miru“, govorila bi kad pokušam da razgovaram s njom. Dragan je sve češće spavao na kauču.

A ja? Ja sam postala senka one žene koja je nekad znala napamet sve viceve i pesme Zdravka Čolića.

Danas mi je rođendan. Skuvala sam sebi kafu i sela pored prozora. Gledam kako kiša pere ulice mog detinjstva i pitam se – gde su nestali svi oni ljudi? Da li su ikada zaista bili moji prijatelji ili su samo voleli moju energiju dok im je odgovarala?

Telefon zazvoni. Srce mi poskoči – možda Milica? Možda Ana? Ali to je samo reklama iz banke.

Setim se poslednje žurke koju sam organizovala pre dve godine. Svi su došli – ali niko nije ostao do kraja. Odlazili su ranije uz izgovore: „Imam sutra rani sastanak“, „Deca čekaju“, „Moram do kuće“. Tada nisam želela da priznam sebi da nešto nije u redu.

Možda sam previše davala sebe drugima, a premalo sebi. Možda sam zaboravila kako izgleda biti svoj najbolji prijatelj.

Ana ulazi u sobu bez kucanja.

„Mama… Srećan rođendan“, kaže tiho i pruža mi crtež koji je napravila još kao mala. Na njemu smo nas dve, nasmejane ispod duge.

Oči mi se pune suzama.

„Hvala ti, dušo“, šapnem i zagrlim je čvrsto.

Možda nemam više stotinu prijatelja. Možda mi telefon ne zvoni kao nekad. Ali imam Anu. I možda je to dovoljno za novi početak.

Pitam se – koliko nas danas sedi sami na rođendan? Koliko nas ćuti dok čeka poziv koji možda nikada neće doći?