Sudar sa Prošlošću u Maksiju: Sve je Bilo o Njoj
„Jelena! Jelena, jesi li to ti?“ začula sam poznat glas dok sam nervozno prebirala po polici sa kafom u Maksiju. Srce mi je preskočilo. Okrenula sam se i ugledala Marinu, nekada moju najbolju prijateljicu, ženu sa kojom sam delila sve tajne, suze i smeh. Sada, posle šest meseci tišine, stajala je ispred mene kao da se ništa nije desilo.
„Marina…“ promucala sam, osećajući kako mi obrazi gore. U glavi mi je odzvanjalo poslednje „Zauzeta sam, izvini. Javiću se kasnije.“ koje mi je poslala pre pola godine. Nikad se nije javila.
„Kako si? Nismo se videle sto godina!“, nastavila je veselo, kao da nije ignorisala sve moje poruke i pozive. Pogledala sam je pravo u oči, tražeći makar trunku krivice ili nelagodnosti. Nije bilo ničega osim one stare, samouverene Marinine energije.
„Dobro sam. A ti?“, izustila sam mehanički, dok mi se u stomaku kovitlala mešavina besa i tuge.
„Ma znaš kako je, posao, deca, muž… Sve na mojoj grbači!“, uzdahnula je teatralno. „Jedva stignem da dišem.“
Zastala sam, prisećajući se svih onih večeri kada sam joj bila rame za plakanje dok je pričala o problemima sa mužem, o tome kako je umorna od svega. Nikada nije pitala kako sam ja. Nikada nije slušala moje priče do kraja.
„Znam kako ti je“, rekla sam tiho. „I meni je teško. Mama mi je bolesna, a Marko i ja… Pa, nismo baš najbolje.“
Marina je klimnula glavom, ali već je pogledom tražila sledeću stvar na spisku za kupovinu. „Jao, izvini, moram da požurim! Znaš kako je kad te svi čekaju kod kuće.“
Osetila sam kako mi knedla raste u grlu. „Naravno“, promrmljala sam.
Dok je odlazila, okrenula se još jednom: „Čujemo se! Ajde da popijemo kafu uskoro! Zovi me!“
Stajala sam među rafovima, stežući kesicu kafe kao da mi od nje zavisi život. Osećala sam se kao budala. Godinama sam bila tu za nju – slušala njene probleme, čuvala joj decu kad joj je bilo teško, pozajmljivala novac kad joj je falilo za račune. A sada, kada meni treba podrška, ona nema vremena ni za pet minuta razgovora.
Vratila sam se kući sa osećajem praznine koji me pratio još od dana kada je tata preminuo. Mama je sedela za stolom, gledala kroz prozor u dvorište koje smo nekada zajedno uređivali.
„Jelena, jesi li dobro?“, pitala me tiho.
Sela sam pored nje i pustila suze da poteku. „Nisam, mama. Osećam se kao da nikome nisam važna.“
Mama me zagrlila onako kako samo majka ume. „Nisi ti kriva što si dobra. Krivi su oni koji to ne umeju da cene.“
Te noći nisam mogla da zaspim. Vrtela sam po glavi svaki razgovor sa Marinom – svaki put kada sam joj bila oslonac, svaku poruku koju sam poslala a na koju nije odgovorila. Pitala sam se da li sam ja ta koja previše očekuje od ljudi ili su oni jednostavno sebični.
Sledećih dana pokušavala sam da nastavim dalje – posao u školi, briga o mami i Marku koji je sve više bio odsutan i hladan. Jedne večeri dok smo večerali u tišini, skupila sam hrabrost da ga pitam:
„Marko, šta se dešava sa nama? Skoro da ne pričamo više.“
Podigao je pogled sa tanjira i slegnuo ramenima. „Umoran sam, Jelena. Sve mi je preko glave – posao, računi… Ne mogu više ni sa kim da pričam.“
Osetila sam kako mi srce puca još jednom te nedelje. Svi su umorni. Svi su zauzeti. A ja? Ja sam tu za sve njih, ali ko je tu za mene?
Jednog popodneva dok sam šetala Kalemegdanom pokušavajući da saberem misli, zazvonio mi je telefon. Bio je to moj brat Saša.
„Jelena, jesi dobro? Nisam te dugo čuo.“
Glas mu je bio topao i iskren. Poželela sam da mu ispričam sve – o Marini, o Marku, o mami koja sve više tone u bolest i tugu.
„Nisam baš najbolje“, priznala sam.
Saša je ćutao nekoliko sekundi pa rekao: „Znaš da uvek možeš da računaš na mene. Doći ću sutra posle posla.“
Te reči su mi donele olakšanje kakvo nisam osetila mesecima. Možda nisam imala Marinu više, možda ni Marko nije onaj isti čovek kojeg sam volela pre deset godina, ali imala sam brata koji me nikada nije izneverio.
Sutradan smo sedeli na terasi i pili kafu dok su se senke spuštale preko dvorišta.
„Znaš“, rekla sam mu kroz osmeh pun tuge, „nekad mislim da su ljudi tu samo kad im trebaš.“
Saša me pogledao ozbiljno: „Nisu svi takvi. Samo moraš da naučiš kome vredi davati svoje vreme i ljubav.“
Te reči su mi odzvanjale u glavi dok sam kasnije te večeri gledala stare slike – Marina i ja na Adi Ciganliji, smejemo se bezbrižno; Marko i ja na svadbi; mama i tata zagrljeni ispred naše kuće.
Shvatila sam da život nije fer i da ljudi dolaze i odlaze iz naših života kad njima odgovara. Ali isto tako shvatila sam da ne smem dozvoliti sebi da budem nečija rezerva ili rame samo kad im zatreba.
Možda ću ostati sama češće nego što bih volela, ali makar ću znati da su oni koji ostanu – vredni mog vremena.
Ponekad se pitam: Da li smo sami krivi što dopuštamo ljudima da nas uzimaju zdravo za gotovo? Ili jednostavno previše verujemo pogrešnima? Šta vi mislite?