Najbolja drugarica mi je uzela muža, a onda me ostavila kad mi je bilo najteže

„Ne mogu da verujem da si to uradila, Ana!“ vrištala sam kroz suze, dok su mi ruke drhtale iznad stola u mojoj maloj kuhinji. Ana je sedela preko puta mene, spuštenih očiju, igrajući se prstenom na ruci – prstenom koji sam pre samo dve godine nosila ja.

„Milice, nije trebalo ovako da saznaš…“ prošaptala je, ali nisam želela da čujem nijednu njenu reč. U meni je ključalo sve ono što sam godinama potiskivala – bes, tuga, osećaj izdaje. Moj bivši muž, Marko, otac mog sina, sada je bio njen muž. A ona – moja najbolja drugarica još iz srednje škole, osoba kojoj sam poveravala sve tajne, kojoj sam čuvala leđa kad joj je otac bio u bolnici, kojoj sam pozajmljivala novac kad nije imala ni za hleb.

Sve je počelo pre dve godine, kad je Marko počeo da kasni s dolascima po našeg sina Nikolu. Osećala sam da nešto nije u redu, ali nisam želela da verujem da bi me baš Ana mogla izdati. Uvek sam govorila: „Ana je kao sestra koju nikad nisam imala.“ Kad sam prvi put videla njih dvoje zajedno u kafiću na Zvezdari, kako se smeju i dodiruju rukama preko stola, srce mi je stalo. Nisam im prišla. Samo sam stajala iza izloga i gledala kako se moj svet raspada.

Narednih meseci Ana se udaljila. Više nije dolazila kod mene na kafu posle posla, nije mi slala poruke kasno uveče kad ne može da spava. Kad sam joj jednom napisala: „Nedostaješ mi“, odgovorila je samo: „Zauzeta sam ovih dana.“ Nisam znala šta me više boli – što gubim muža ili što gubim nju.

Marko mi je priznao tek kad je već bilo kasno. „Milice, Ana i ja… zaljubili smo se. Nisam planirao. Znaš kakav je život.“ Nisam znala šta da kažem. Samo sam gledala u Nikolu, koji je tada imao trinaest godina i već dovoljno problema u školi zbog razvoda roditelja.

Najgore od svega bilo je kad su Ana i Marko odlučili da se venčaju. Pozvali su me na svadbu. „Bilo bi lepo da dođeš, zbog Nikole“, rekla mi je Ana telefonom. Nisam mogla da verujem. Zar stvarno misli da ću gledati kako moja najbolja drugarica nosi belu haljinu i izgovara sudbonosno „da“ mom bivšem mužu? Tog dana sam prvi put u životu popila celu flašu vina sama.

Godinu dana kasnije, život mi se pretvorio u borbu za svaki dan. Radila sam dva posla – kao kasirka u marketu i kao čistačica kod jedne porodice na Voždovcu. Nikola je postao povučen, zatvoren u sebe. Počeo je da beži s časova, a ja nisam imala snage ni vremena da ga kontrolišem. Ana mi se više nije javljala. Kad god bih joj poslala poruku ili pokušala da je pozovem, ostajala bih bez odgovora.

Jednog dana Nikola nije došao kući iz škole. Satima sam ga tražila po kraju, zvala sve njegove drugove, čak i Marka i Anu. Marko se javio tek posle trećeg poziva: „Ne znam gde je, Milice. Možda je kod tebe?“ Ana se nije javila uopšte.

Našla sam Nikolu oko ponoći na klupi ispred zgrade, uplakanog i promrzlog. „Mama, ne mogu više ovo… Svi me zezaju zbog vas dvoje… Kažu da si ti kriva što su tata i Ana zajedno…“ Zagrlila sam ga najjače što sam mogla i obećala mu da ćemo nekako preživeti sve ovo.

Sledećih meseci pokušavala sam da popravim odnos sa sinom. Vodila sam ga kod školskog psihologa, razgovarali smo satima o svemu što ga muči. Ali ono što me najviše bolelo bila je tišina između mene i Ane. Ponekad bih je srela na ulici – okrenula bi glavu kao da me ne poznaje.

Jednog jutra zazvonio mi je telefon. Bila je to Ana. „Milice… treba mi pomoć. Marko je izgubio posao, ne znam šta da radim…“ U meni se nešto prelomilo. Setila sam se svih onih noći kad sam ja plakala zbog njih dvoje, kad sam molila Anu da mi se javi makar zbog Nikole – a ona nije imala vremena za mene.

„Znaš šta, Ana? Sada ti nemaš mene. Snađi se sama kao što sam ja morala!“ spustila sam slušalicu i prvi put posle dugo vremena osetila olakšanje.

Danas živim sama sa Nikolom u malom stanu na Karaburmi. Nije lako – ali barem znam ko su ljudi na koje mogu da računam. Ana više ne postoji za mene. Marko dolazi po Nikolu vikendom, ali naš odnos je hladan i formalan.

Ponekad se pitam: Da li sam ja kriva što su me izdali oni koje sam najviše volela? Da li čovek ikada može potpuno da oprosti takvu izdaju? Šta vi mislite – može li prijateljstvo preživeti ovakvu bol?